Monika Herceg

 

 

Često sanjam kako susjedovom bratu sijeku glavu na panju.

U snu je plavokos, kao njihov sin, mršav i visok. Ohlađena rujanska svjetlost probija se kroz gustu maglu zapljuskujući stabla koja polako presvlače krošnje u sporo gašenje ljeta. Plavokosom mladiću  ruke su zavezane ispred trbuha, a dvojica ga drže spuštajući se seoskom cestom. Kad dođu do crvene jednokatnice bez fasade, u neograđeno dvorište ulaze kao oprezne mačke. Orahov panj je nekoliko metara dalje od kuće. Kraj njega čeka treći čovjek prema kojem se zapute.

Ne mogu vidjeti lica, ponekad mi sunce upada u oči, ponekad je sjena prevelika. Zrak je otežan tišinom. Znam da je prazan, zavezani mladić, kao karoserija automobila bez motora. Glavu mu polože na potamnjele godove. Ne pruža otpor. Poslušno klekne i nasloni lice na hrapavo drvo.

Uvijek je isto: dvojica ga drže, jedan zamahne sjekirom, precizno i bez oklijevanja, kao da cijepa drva.

 

*

Susjed Iva ima veliki nos crven od rakije, kaže majka da je od rakije i poludio. Kao što je Blaž koji živi nekoliko kuća niže, ako je vjerovati pričama, umro jer je pomiješao tablete za srce i rakiju.

Majka kaže da u selu nema normalnog čovjeka.

Blaž je imao kuju koja je okotila nekoliko štenića. Mi smo uzeli jedno, a ostale je odnio u šumu. Kuja se odvezala pa ih donijela natrag. Blaž ju je prebio, a štenad potopio u kanti jedno po jedno. Iako smo ga mrzili, svakog smo se Božića spuštali do njega i kitili plastičnu jelku jer nam je majka prijetila šibom. Rekla je da je red da mu pomognemo. Često bih odvezala pseto dok je spavao, ali glupa kuja nikad nije pobjegla.

Gradska vlast želi graditi cestu kroz selo, pravi asfalt, ali susjed Iva ne dopušta. Kaže da neće ići put kroz Srbe dok je on živ. Majka redovito ide u općinu nadležnima objašnjavati da ne mora on svaki dan voziti djecu u školu, samo se ona pati po putu koji više nije ni za konje.

Nesreća je da se u naše selo može doći s dvije strane, s jedne kroz srpsko selo, s druge kroz hrvatsko. Majci je puno brže prevesti nas do stanice za školu preko srpskog sela, inače mora okružiti cijelo brdo.

Često napuni tačke zemljom i otpadom od cigle pa popravlja rupe koje se pojavljuju iza svake veće kiše. Tačke vozi od lokve od lokve, puni ih, a onda udara stražnjom stranom velike sjekire da razbije  komade cigle. Na kraju zamasima velike lopate izbija posljednje neravnine iz kičme ceste dok ne procijeni da je rupa napokon izgubila identitet rupe.

 

*

Ne idem kod susjeda u dvorište, osim kad igramo nogomet.

Nogomet je teško igrati u selu jer nema ravne livade, samo je oko kuće susjeda Nikole teren nešto pogodniji za loptu. Nikola ne živi u kući koju su obnovili iza rata, dođu samo vikendom kad je toplije kako bi sadili vrt ili kosili travu. Majka takve ljude zove vikendaši.

Kod Nikole u voćaru rastu najfinije kruške u selu, slatke, velike s tankom kožom. Mi takvih nemamo. Kod nas su sve one alkoholičarske, sitne za rakiju peći.

S Nikolinim sinom, kad dođu, igramo nogomet, dva na dva.

Označimo gol s dvije cigle kraj crvenog zida njegove jednokatnice, a na drugoj strani livade zabodemo dva kolca. Lopta svako malo nepredvidivo poskoči kad padne na veći busen trave, ali već smo naviknuli na takve nepredvidive putanje. Jedino nas smeta veliki panj nasred livade. Kad igramo uvijek netko zapne za njega ili se lopta odbije i ode u šikaru pored dvorišta. Stariji brat tad šalje panj ljutito u materinu. Šikara je puna trnja, čičaka, šipka i kupina, visoka skoro do pupka.

Susjed Nikola mrko nas pogleda ako čuje bratove psovke. Majka kaže da i on popije, vidi mu se po očima. One su tamne, skoro crne, kao što su bile u našeg oca.

Brat najčešće ide u visoku travu po loptu jer je najviši. Trava mu seže do bokova, probija se kroz nju polako kao da hoda u dubokoj vodi. Trnovi kupina toliko su oštri da nam često poderu odjeću pa zaradimo pljuske kad nas majka dočeka s večerom.

 

*

Lopta je poput glave. Ona je proračunata, iako je prazna, ukoliko zanemarimo natisnute molekule zraka. Ako vjerujemo da postoji savršenstvo u obliku kugle, možemo zaključiti da je lopta savršenija od glave. Čak je i Zemlja zapravo elipsoid, spljoštena na polovima.

Otac nas je izbjegavao dok je bio živ.

Ponekad mi se čini da je bio samo imenica koja je opisivala lažnu funkciju unutar organizma naše obitelji. Kao i fantomska ruka, činjenica da se ponekad javio osjećaj njegove ljubavi prema nama nije zapravo bila ljubav, nego naša potreba da dobijemo ono što nikad nismo imali.

 

*

Baba je, dok je bila živa, govorila da je sve to od rata. Bolest koja je ostala i nakon što je sve naizgled završilo, gora od samog rata jer je izjedala potiho kao tumor. Bila je ono što nije davalo ocu da spava, ono što ga je tjeralo na tavan da se ide objesiti, ono što je odvezivalo njegove pljuske. Bolest u kojoj su se kiselile sve ružne riječi poput kurve, a zapravo ih nitko nikad nije mislio. Ni đed ni tata. Bolest zbog koje bi noću čuli Nikolu kako razbija po vikendaškoj kući. Plač plavokosog sina koji smo zamišljali, iako ga nismo čuli.

Možda se moglo naslutiti da dolazi vojska po trzajima vjetra koji je dražio njuške seoskih pasa pa su lajali satima prije nego je prvi pucanj ušao u drveno tijelo trešnje kraj kuće na ulazu u selo.

Metak pun nezadržive snage. Zrak je pred njim ostao ukočen, sabijen u prasak ubojitog zagrljaja.

Stara trešnja imala je stablo koje je skladištilo desetljeća tuđih života pa je metak apsorbirala svojom čvrstoćom.

Ali jedna trešnja nije dovoljna da rat ne započne.

 

*

Pod buretom od rakije nemoguće je tiho disati.  Drvo je čvrsto, na dodir glatko.

Baba je pričala kako je mogla čuti kako vatra liže kuću, glasnu smrt koja proždire sve ostalo.

Pronašao ih je susjed iz srpskog sela. Djed je posrao gaće kad ga je ugledao, a on je bure spustio natrag nad njih. Dva dana ležali su na zemlji odvojeni hrastovinom od umiranja.

 

*

Nikolinom bratu sjekli su glavu na panju kad je počeo rat.

Put koji prolazi kroz srpsko selo do našega, osim što je dvostruko kraći, manje je oštećen od onog koji ide kroz hrvatsko selo. Nikola uvijek dolazi sa srpske strane. Odnedavno vozi i novi auto. Majka zna reći da njega Iva ne psuje samo jer ga se boji, a nju može jer je žensko i sama. Ona često ide u srpsko selo. Popije kavu, kupi sir i jaja. Susjedi Srbi ujesen joj pomognu navući drva iz šume i preorati baštu, ako treba i pokositi. Susjed Iva tad se zatvori u kuću i spusti sve rolete na prozorima.

 

*

Glava nekoliko minuta beživotno leži kao da je otkinuta od lutke. Oči su sitne, nacrtane. Nema krvi ni tkiva, samo mekana plastika iz koje izbijaju plavi čuperci. Kad napokon dotakne moje prste, plastika s kojom se suočim na trenutak me utješi.  Moj Ken, to je samo moj Ken kupljen na prostranstvu tržnice rabljene robe, Ken izvučen iz hrpe starih igračaka, Ken kojem su bile izgrižene ruke. Suosjećala sam s osobom koja ga je grizla, osjetila sam držeći ga da je nagrizala plastiku kao što je strah nagrizao nju, možda u sličnim trenucima kao što su bili oni kad bih po očevim teturavim koracima primijetila da je pijan.

Ponekad otvorim oči u mraku, udišući miris ustajale rakije koji se uvukao u drvo. Nema ni babe, ni đeda. Sjedim u lokvi svoje mokraće. Vani je baš onako kako je baba opisivala. Buka nadglasava razum.

Moje ubrzano disanje ispunjava bure ljepljivim strahom. Ne usudim se pomaknuti. Kao što se nisam pomicala kada bi prišle očeve šake. Tijelo je plavjelo, kosti i ljubav pucketali su pomiješani, kao drva u vatri.

Uvijek sam na korak daleko, na korak od toga da vratim glavu tijelu. Na korak da uzvratim udarac.

 

*

Bojim se praznog prostora. Kad zatvorim oči, često prije sna pokušavam otjerati osjećaj da sam najmanja na svijetu i veliko ništa udara u mene toliko jako da poželim nikada ne zatvoriti oči.

Ponekad šetam do ulaza u selo samo kako bih dodirnula trešnjino stablo. Njene ukočene, suhe ruke iz kojih otječe pokušaj borbe s prolaznošću. Bolest i nju nagriza, već godinama ne daje plodove.

Trešnju dodirujem kao da je mama, gladim tijelo za koje znam da je trpjelo koliko je moglo, tepam joj i zamišljam kako napokon uzvraća zagrljaj.

 

  Monika Herceg

Monika Herceg rođena je 1990. u Sisku. Nagradu Goran za mlade pjesnike za rukopis "Početne koordinate" dobila je 2017. godine. Knjiga je objavljena 2018. godine i nagrađena Kvirinovom nagradom za mlade pjesnike, nagradom Fran Galović za najbolje književno djelo na temu zavičaja i / ili identiteta, nagradom Slavić za najbolji prvijenac 2018. godine i međunarodnom nagradom Mostovi struge. Godine 2018. dobila je nagradu Na vrh jezika za najbolji neobjavljeni rukopis, a knjiga naslova "Lovostaj objavljena" je 2019. godine.

 

ažurirano: 05/03/20