Gordana Stojanoska
Noć se prikradala sitnim koracima. Ljetno predvečerje znalo se protegnuti do beskraja prije negoli je počeo piriti svježi vjetrić da rashladi njegovo čelo. Sjedio je na kućnom pragu s ugaslom smrekovom lulom u ruci i čekao. Znaše da će s prvim mrakom zasvijetliti sedam uličnih svjetiljaka koje su slijedile jedinu seosku ulicu do središta sela. Jedna od njih treperit će postojano kao pospano dijete. Jedna će povremeno namigivati i predomišljati se hoće li se konačno ugasiti. Ali druge će junački rastjerivati mrak.
Sedam uličnih svjetiljaka. A samo jedna domaća svjetiljka… I samo jedna živa duša u tom domu. Raskošno, kraljevsko osvjetljenje za jednoga čovjeka…
Sporim pokretima počeo je puniti lulu. Gnječio je aromatični, šuštavi duhan koščatim prstima, pokušavajući kupiti još poneku minutu, kako bi natjerao vrijeme da brže teče. Zatim je drhtavim rukama izvadio šibice iz gornjega džepa košulje koja je nekada bila bijela, a sada imaše sumnjivu sivkastu boju. Iskra bljesnu na barutnom vršku, ali ostavio je šibicu gorjeti sve dok se nije primakla njegovim prstima. Napola svjesno ispusti ju kad ga je opekla. Na njegovom licu bijaše ispisana duboka osjećajnost koja mu je smekšala tvrde bora na čelu i blago izvila krajeve usana. Zbog te osjećajnosti koja se uvijek pojavljivala u trenutcima kad bijaše zadubljen u misli zvali su ga Filozof. U tim trenutcima resila ga je bezvremena aura nekog tko je uspio zaviriti u duboke bezdane spoznaje i iz tog je pogleda ponio pečat mudrosti, ali i ludila. A možda su ga zvali Filozof zbog toga što je mnogo govorio, ali nikada ne bijaše rekao nijednu glupost.
Posljednjih mjeseci samo je šutio. Ne zato što je izrekao sve što imaše reći. Ne zato što presušiše njegove riječi. Više nemaše komu ih reći. Bijaše osuđen na šutnju. Sam… on, prazno selo, nepreseljene ptice i sedam uličnih svjetiljaka…
Izvadio je još jedno palidrvce iz kutije šibica. Zagrebao je njime i u nos mu je agresivno prodro barutni dim. Mrzio je taj miris, makar i ovakav, razgrađen na male molekule koje jedva ispunjavaju njegove nosnice. Mrzio ga je zato što se sjećanja ne mogoše razbiti na molekule. Stajale su kao granitni monolit – siv, strašan i nepokretan spomenik u njegovoj glavi i neprekidno su navirale. S oštrim mirisom dima.
Ovoga puta zapalio je lulu i duboko uvukao aromatični plavičast pramen dima. Ispusti kolut dima i usmjeri pogled prema nebu koje se kolebaše između modrine i neprozirne tame. Bijaše to vrijeme u kojem se vraćaju priviđenja. Utvare. Čudovišta.
Prvo dođoše izviđački avioni. Letjeli su nisko i sporo. Snimahu. Bijahu mali i s oštrim nosovima – poput kljunova ptica grabljivica. Zatim dođoše bombarderi. Bijahu golemi i teški, s crnim, bremenitim trbusima punim smrti. Izbacivaše tu smrt izdašno. Imaše ju u beskonačnim zalihama – da izbacuju mnogo i opet da im ostane. Da se vrate sutra ponovno. U selo koje imaše nesreću da je sagrađeno na tromeđi. U vrijeme u kojem tromeđa nije označavala i granicu među trima državama… Potom je došla pješadija.
Ne, točnije je da su prvo došle granice. Iako bijahu samo iscrtana crvena linija, nesigurno povučena slobodnom rukom, običnom četkom za ličenje i uljenom bojom, ljudi ih osjećaše kao duboke rovove. Poput nečega za što ti treba pri preskoku strašan, nadljudski napor. Odmah poslije granice došlo je nepovjerenje, pa nesnošljivost, pa mržnja… Ljudi su se isprva gledali poprijeko, pa se zatim počeše sporiti o do tada beznačajnim stvarima, te prestadoše razgovarati međusobno i okretati glave jedan od drugog, ne želeći se pogledati. I potom ponovno ukrstiše poglede. Bijahu prepuni krvi, bijesa i smrti...
Povukao je još jedan gusti dim iz lule. Zavukao mu se duboko u pluća, negdje iza srca.
Ah, da. Pješadija… Poklaše sve koji se nisu razbježali i pokradoše sve što nisu raznijeli zrakoplovi. Različite odore, ali isti osjećaj pod njima. Ista potreba. Uništiti ono što nije isto. To okončaše u jedan dan kojega je čudnovatom igrom slučaja bio otišao u šumu po drva. Na sreću ili nesreću – još uvijek ne bijaše odlučio. Kad se vratio dočekala ga je sveobuhvatna tišina. I neizdrživ bakarni miris prolivene krvi… Kao mahnit trčaše od vrata do vrata tražeći barem jedan živi dah. Uzalud… Posvuda ga dočekivaše šutljivi zid smrti…
Podigao je glavu i pogledao u najbližu uličnu svjetiljku. Kao da je i ona svjedokinja koja ne zna kako izaći na kraj s onim što je vidio.
Odvukao ih je u plitku jamu koju kopaše cijelu tu noć. Kopaše i plakaše. Cijelu tu nesretnu noć… Bez prestanka. Bijaše mnogo života koje je morao isplakati, a on sam samcat, samo dva oka. Zora je zarumenila istok kad je bacio posljednju lopatu zemlje, ali suza još imaše. Rana u duši bijaše mu još svježa, još krvava. Nova bujica iz njegovih očiju krenu u trenutku kad se sve počelo buditi. Krave mukahu, ovce blejahu, kokoši kokodakahu, pijetlovi kukurikahu… sve osim ljudi. I dok je otvarao štale, trla i kokošinjce da bi pustio životinje zadnji put, plakaše. To, kao da bijaše čin onečovječenja čovječanstva.
Istresao je lulu na zemlju i zamišljeno promatrao kako gasnu razletjele iskre. Polako se uspravio i ušao u malu garažu. Podigao je neobrađenu vapnenačku ploču i pomilovao ju ispucalim prstima. Zatim ju osloni na koljena, uzme dlijeto i strpljivošću sveca počne ju glačati i obrađivati. Iza njegovih leđa, stajalo je uspravno uz zid još osam takvih ploča. Dlijeto pod njegovim prstima vezlo je slova: Kristofer, Damjan, Mustafa…
Ostadoše mu još nekoliko. To bijaše njegov posljednji naklon pred jamom. Njegovo posljednje poštovanje pred žrtvama koje vjekuju svoju vječnost u njoj. I nemaše namjeru prestati sve dok se sva imena ne nađu na pločama. Petar, Sanela, Šime…
Napolju, jedna po jedna počeše se paliti ulične svjetiljke. Topla, žuta svjetlost pojača pustoš na sokaku.
Prsti nastavljaju svoju mučnu misiju. Sjedinjuje sve u njihovoj zastrašujući apsurdnoj smrti. Da budu zajedno, kao što su oduvijek bili. Prije negoli su odjenuli odore. Beba Sara, beba Ana, beba Mirsad…
To im dugovaše.
Konačno se upalila jedina svjetiljka u jedinoj živoj kući u selu. Jama je šuteći čekala ploče koje će ponovno sjediniti njegove žitelje…
Prevod: Borislav Pavlovski
Gordana Stojanoska
Gordana Stojanoska rođena je 14. maja 1969. godine u Bitoli. Doktorirala na sociološkim naukama i radi kao vanredna profesorka Pedagoškog fakulteta u Bitoli, Univerzitet „Sveti Kliment Ohridski“ Bitola. Autorka je zbirki poezije: "Reč o reči", u koautorstvu sa Zlatkom Žoglevim i Danielom Andonovski – Trajkovski i "Poeme za margine", u koatorstvu sa Danielom Andonovski – Trajkovski. Dobitnica je nagrada Nosside XXVII th, 2011 Italija, Vladimir Kostov 2014. i pobednica je konkursa Grigor Prličev za najbolju pesmu 2017. godine, NU Centar za kulturu „Grigor Prličev“, Ohrid.
Kontakt: gorde969@hotmail.com
ažurirano: 04/02/20
