Ante Storić
„Na fetu tosta namažeš tanki sloj senfa, baciš na to fetu gaude, pa dvi zimske – da po jedna završi u svom trokutu nakon šta ga posli tostiranja ispilaš popola, poštricaš majoneze kol'ko ‘oš i poklopiš.“ Tako glasi barba Jarkov recept za najbolje tosteve na svitu. „Senf je ključan“, nastavi otkrivati provjerenu recepturu. Pijani, gladni kao psi gutamo pljuvačke i buljimo u toster iščekujući kraj tostiranja. Buvel i ja. Bili smo nerazdvojni tog ljeta, koje je zbog mature počelo već sredinom svibnja. Razbuđuju nas podnevne kave u Pomidore, rashlađuju popodnevna kupanja ispod Morinjskog mosta, noću besciljno lunjamo Docem; tako u petlji. Do spavanja, visimo ispred Jarkovog metalnog kioska i sjajni od znoja reflektiramo plavu svjetlost neonskog fast food natpisa, bezveze pizdimo dok udišemo smrad mangana koji dopire iz obližnje tvornice. Nekad bi Buvel u prolaznika besramno nažicao novca, za svakom po tost i limenku piva. Kad ne bismo imali, Jarko bi nas počesto počastio. „Evo, za moje momke“, kaže nam i ispruži tosteve. Glasno drobimo hrskavi kruh, mljackamo svaki zalogaj.
I meni i Buvelu sviđala se Ana, trećašica iz kvarta. Mislili smo da nemamo šanse jer je imala svoje simpatije u akcijskim filmskim zvijezdama 80-ih, u rasponu od Dolpha Lundgrena do Erica Robertsa. Buvelu je išlo u prilog što je donekle sličio na Michael Dudikoffa iz Američkog nindže, no bio je previše nesposoban za učinit prvi korak. Ni ja nisam bio puno bolji. Jedanput sam joj skoro stavio ruku na podlakticu. Mislim da je slutila naše želje i čitala našu nespretnost. Zbog nje smo osnovali bend, zvali je da dođe u Buvelovu garažu i bude nam vokal. I došla je. Buvel je preko jedne kante od jupola nategao ovčju kožu i učvrstio žicom, preko druge izlijepio je selotejp, poklopci od lonaca bili su činele, ja sam donio ujčevu akustaru, Ana je praznu Cedevitu napunila rižom, time šuškala i pjevušila. Bili smo dobri, činilo mi se. Naskidao sam rifova od Ramonesa, Pixiesa, Clasha, pa smo vježbali do iznemoglosti. Buvel je donio i očevu VHS kameru, pa smo se kreveljili pred objektivom, sviruckali, glupirali se, kidali od smijeha. Dok smo sjedili na slomljenoj fotelji na koju su bili naslonjeni prašnjavi bicikli, stavio sam Ani ruku na bedro. Nije se bunila. Te večeri, otpratio sam je do mjesta račvanja naših ulica. Dugo smo se ljubili, boljele su me vilice.
Svakodnevno smo imali probe do ručka, onda na kupalište. Gdjekad bi se Ana i ja osamili, iskrali u borovu šumu iza bungalova. Tu sam jedine kupaće gaće nepovratno uništio smolom, mada sam istovremeno, kako bi rekli u američkim filmovima, došao do druge baze. Navečer bi svo troje dangubili pred Jarkovim kioskom.
Znao sam ispod kojeg kamena je skriven ključ od garaže, pa bi Ana i ja uranili na probu, da budemo nasamo. Buvel nas omete otvaranjem zabreklih, teških željeznih vrata. Ana se ustane s mene i nasloni na zid. Bilježnicom s tablaturama i tekstovima pjesama pokrijem erekciju. Buvel sjedne za improvizirani bubanj i češući se palicom po potiljku predloži: „Ajmo neku domoljubnu.“
„Kakva domoljubna, mi smo pank rok“, kažem.
„Ajmo napravit, ono, ustani bane, pank verziju.“
„Ali to se kosi s pank filozofijon“, kaže Ana. Složim se.
„Ajmo onda, šta ja znan, rok verziju.“ Lupa po kantama i urla navijačkim glasom: „uuu-sta-niii baaa-neee hr-va-tska te zoo-vee zoo-veee…“ Ana i ja se u čudu pogledamo. Buvel počne improvizirati tekst i melodiju, spominje klanje četnika i Srbe na vrbama. Ana se uozbilji. „Iden ća kući… mater me već zvala za ručak“, kaže i ode. Gledam Buvela, šuti i struže palicom po netegnutom selotejpu.
„Anini su iz Pančeva“, kažem.
„Šta me boli kurac. Bagra trofazna.“
„Otkad si ti tako velika hrvatina?“
„Otkad si ti tako velika srbenda?“
„Koji ti je kurac?“
„Aj odjebi, i ti i tvoja četnikuša.“
Zaletim se u njega. Gurnem ga u zid. Izgubi ravnotežu, zapne preko bicikla i padne na pod. Odem van.
„Oš tako prdit kad ti bradonje dođu na kuću?“ čuo sam ga na odlasku.
Nisam stigao do treće baze: Ana se odselila kod rodbine u Pančevo. Na jesen sam odselio u Zagreb na studij. Uspjeli smo neko vrijeme održavati kontakt pismima. Pisala je da spava s dvije rodice u sobi, da jedna škripi zubima, da će popizdit, da joj fali njen krevet na Njegoševom, da misli upisat biološki fakultet u Beogradu, ali da njeni sad nemaju para za to, da radi samo ćaća, da će vidit šta će, da im je netko autolakom na šoferšajbu ćirilicom napisao ustaše.
Pisao sam joj da sam pao kolokvij, da ne znam hoću li nastaviti studirati, da u menzi kupim jogurte i pudinge, pa kad mi se ne da ići do menze danima jedem samo kruh i jogurt i puding za desert, kako cimer ne zna potegnit vodu za sobom, kako smo napušeni na televiziji gledali snimke razrušenog Šibenika, kako dok gledam preko ekrana imam osjećaj da se rat događa nemam pojma gdje. Napisao sam joj da mi fali. Njeno sljedeće pismo nisam dobio. Vremenom, sjećanje na Anu izlinjalo se do neprepoznatljivosti. Kao i mnoge tinejdžerske simpatije, istisnuta je novim ljubavnim iskustvima.
Za zimske praznike sam pod okriljem noći okolnim putevima autobusom stigao u Šibenik. Bilo je zamračenje i moji su me dočekali budni, grlili me oboje. Bio je to jedan od rijetkih trenutaka da me otac uopće grli. Na zidu u hodniku, uz goblene i cvijećem oslikane tanjure, primijetio sam novopostavljenu tapiseriju s nacionalnim obilježjima. Dok je nad peći na drva ubacivala jaja i kobasice u kipuću vodu, majka kaže: „Marijan te tražija. Pita je kad stižeš.“
Nakon večere, lupnem mu par puta šakom na grilje. Buvel otklopi grilje i proviri, da mi znak rukom da uđem. Odjeven u maskirnu uniformu, bio je nevjerojatno razgovorljiv, a zjenica u njegovim svijetlim očima gotovo da nije bilo. Kaže da su ga nažuljale čizme, kad podupla bičve da bude okej; kaže kako su markerom na granate pisali imena generala JNA, kako je povraća kraj usmrđene kravlje polutke…
„Ajmo ća do Jarka riješ't pivu“, kažem.
„Zatvoren je.“
„Otkad?“
„Pa još najbolje da nas i dalje truje onin svojin četničkin paštročon.“
„Jebate, Buva, koji ti je?“
„Šta je, Gandi? Tamo kao nešto studiraš i nemaš pojma šta se dešava.“
„Pa šta Jarko ima s tin?“
„Njegovi su i zakuvali.“
Barba Jarko je u stvari bio Rajko, stariji čovjek koji je sa suprugom oduvijek živio prekoputa nas. Buvel je kao dijete krivo izgovarao njegovo ime, tako da nam je u internoj uporabi uvijek ostao Jarko. Uvijek ugodan za razgovor, uslužan i mimo svog metalnog kioska. Kad sam bio rani razred osnovne, majku i mene je u svojoj peglici prevezao do autobusnog kolodvora; drugom prilikom mi je kupio Dvojni C i rekao: „Moraš pit vitamine, da nan postaneš odlikaš!“
Buvel donese nekog domaćeg vina, pijemo. Kaže da je još sutra tu, da se vraća na prvu crtu. Na zidu ispod prozora naslonjen je kalašnjikov. Dohvati pušku, pokaže mi kako repetira, kako umeće šaržer, kako se puca. Prilično sam pijan, osokoljen za postavljanje direktnih pitanja.
„Jesi puca?“
„Jesan.“
„Jesi pogodija?“
„Jesan.“
„Jesi ubija?“
„Nemoj me to pitat.“
Sredinom siječnja vratio sam se na faks u Zagreb i narednih mjeseci živio jednu od verzija studentskog života: kasno ustajanje, premalo učenja, previše alkoholiziranja, velik broj posjeta mračnim, zadimljenim i zaglušujućim prostorima… Prošla je skoro godina.
Ujutro me probudi telefon. Mater.
„E?“, čeka san da nešto kaže.
„Marijan… poginija je.“
Noge su mi se odsjekle. Gledao sam u kalendar iznad telefona i polusvjesno brojao naprijed – nazad dane tog prosinca. Otišao sam do kuhinje, uzeo bocu odvratne cimerove rakije i brzinski pio. „Jebena debilčino“, govorio sam kroz suze.
Večer nakon sprovoda, primijetim u sobi na stolu neku kesu. Pogledam u nju: VHS kaseta. Buvelovim rukopisom piše „lito“.
Zatvorim vrata od sobe, ubacim u player, stisnem play. Na ekranu se pojave snimke s naše prve probe: ljetni dan, beljimo se u kameru, sviramo, kreveljimo dobro raspoloženi. Buvel, Ana i ja. U jednom trenutku, preko videozapisa čiste sreće, uz standardnu VHS tranziciju, pojavi se noćni zapis, također sniman u garaži.
Jarko. Vezan za stolicu.
Raskrvavljenog lica govori: „Nemojte, ljudi, šta van je.“
Buvelov ćaća mu govori: „Pij, junače!“ U usta mu ulijeva tekućinu iz akumulatora.
Jarko se zagrcne uz bolno zapomaganje. „Nemojte, ljudi“, govori.
Ugasim kasetu.
Ponovno upalim.
U kadar uđe Buvel. Udari Jarku šamar kalašnjikovim.
Jarku se glava prekloni, potom se cijelim tijelom ispruži po podu.
Buvel ga drma nogom, pita je li mrtav, pogledava oca, pa ga udari nogom u predjelu slezene.
Jarko počne glasno zapomagati.
Buvel u čovjeka ispuca rafal.
„Ugasi! Ugasi kamer…“
Buljim u snijeg praznog dijela kasete.
U refleksiji na ekranu, ugledam oca kako gleda kroz pritvorena vrata. Okrenem se prema njemu. „Baci to u peć“, kaže.
Odgurnem ga. Porazbijam oslikane tanjure na zidu u hodniku, počupam tapiseriju, bacim na pod, izgazim. Odgurnem majku, istrčim iz kuće.
Nisam znao gdje ću.
Tapkajući kroz mrak dobauljam do kioska, zadihan sjednem i zapalim cigaretu.
Ne sjećam se točno o čemu sam sve razmišljao, niti jesam li bio svjestan kako nijedan budući okus senfa neće proći bez neželjenih sjećanja.
Ante Storić
Ante Storić rođen je u Šibeniku, gdje živi i radi. Diplomirao je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Autor je desetak glazbenih spotova, kratkih filmova i jednog dokumentarca. Jedna kratka priča objavljena mu je u zborniku "Priča se (p)o gradu".
Kontakt: ante.storic@gmail.com.
ažurirano: 04/02/20