*

„De, uzmider malo“, kida komad i prinosi ga njegovom ulubljenom licu.

Uhvatila ju je pred kokošinjcem. Zavrnula joj je vrat, koristeći se zakonom jačega. Raščerupala ju je, spretnim rutinskim pokretima, pa gurnula u lonac, pod poklopac. Voda je već ključala kad ih je vidjela kroz prozor, razularene poput dječurlije koja se igraju rata.

A možda ovo i jest samo igra. Žmurka, kao ona u djetinjstvu. Oni broje. Ona i Sejo se kriju pod poklopcem. Na poklopcu leži iskrzan crveni itison, čuva ulaz u njihov podzemni svijet. Škripi nad njima pod od natrulih drvenih dasaka. Pjevuši: Ko se ni-je skri-ooo ma-ga-rac je bi-ooo…

„Ama, ne mogu više ni te lešine, majko.“

*

Srce mu ne kuca kako valja.

Strepi nad njim kao nad kržljavim ptičetom otkako je ispao iz nje. Prišiva ga za sebe. Sa tri je znao utrčati njoj u kuhinju i kopati joj po košulji. Dosado, zar ti nije dosta! Jedva ga je u četvrtoj odbila.

*

Džemal je od nje bježao. Krio se kod oca. Dođi mi, bolan, zvala ga je, i srce ju je boljelo, ali on ju je gledao kao tuđu. I tako godinu za godinom. Kad je bježao u šumu, s ljudima iz sela, nije se ni osvrnuo. Šuma je otvorila usta, kučka jedna mrska, i progutala ga. Kao da ga nikada nije ni bilo. Samo su stabla, čvrsto spletena, igrala na proljetnom vjetru. Rugala su joj se.

*

Treći je put ostala trudna u sam osvit rata. I radovala se, a i nije. Htjela je da rodi kćerku, i Hasan je to htio, molio ju je. Ona se isprva opirala. Gdje priliči da, na pragu četrdesete, sa dva sina, hoda uokolo s lubenicom pod košuljom?

Ali hajde.

To je jutro bilo kao i svako.

Zalijevala je ruže u avliji.

Milicajac je skinuo kapu i prišao joj. Micao je usnama, a ona ga nije čula od vlastitog vriska. Pala je na koljena, a ona je lubenica u njoj pukla. Sok je pokuljao iz nje. I meso.

Majušan, savršen oblik.

Zvao se Enisa.

*

„Ne čuju se od jučer. To je dobro.“

„Šta si namislio, Sejo?“

„Hajmo.“

„Ubiće nas, bolan.“

„Bolje oni brzo, nego glad polagano.“

*

Ne okreće se jer zna: kuća pruža ruke, poput odojčeta.

Kuća zove: „Tidžoooo!“

Poljubi, ćeri, ruku novom ocu i materi.

Crvena krv na bijelom čaršafu.

Crven konac oko male ruke.

Pazi da ga sisom ne ugušiš, ko Hata svoje.

Ogledalo naspram staračkom licu.

Nije umro, rodio se.

Preselila.

Nišani bijeli, oštri, što pišu po nebu.

Cvijeće. Voće što se, prezrelo, pokorno svija ka zemlji.

„Tidžoooo!“

*

„Ćuti šta god te ko pita i pjenu iz usta katkad pusti.“

Idu livadama što su goleme i puste. Samo ptice prelijeću.

„Dobar dan“, zakriješta joj jedna pored uha.

Hatidža trznu ramenima.

„Dobar dan i tebi.“

„Otkuda si?“

„Iz Mrkovića“, sjeti se obližnjeg njihovog sela.

„A to, ko ti je?“

„Sin mi. Rade. Bolestan u glavu, evo, od rođenja.“

„Aaa, imaš li još djece?“

„Samo njega.“

I Džemala čiji lik ne može zamisliti kad sklopi oči.

„A mi odosmo u berbu. Sigurno si i ti pošla tamo?“

*

Pljačkanje praznih kuća traje čitavo popodne. Razočarenje se rukom može opipati. Nema nakita ni novca.

„Zakopali su“, zaključuje jedna.

„Kad se prođe traktorom, naće se“, nadovezuje se druga.

„Jes, jes, al mi ćemo ovo onda dobit“, kaže prva pokazujući vrh palca između kažiprsta i srednjeg prsta.

Ostale se zasmijuljiše.

„Ti u berbu bez torbi krenula“, veli ona što je tvrdila da je nakit zakopan.

„Ama… smete me ovaj moj nesretnik. Ni s njim ni bez njega nikud ne mogu.“

„A čojek đe ti je, je li u vojsci?“

Ona odmahnu glavom: „Pogino prije rata u Prijedoru. Pao sa skele.“

„Udova si, znači. Kako ti se čojek zvao?“

„Miladin Mišović.“

„A ti?“

„Nada.“

„Aaaa. Evo ti jedan moj ceker, moš u njeg utrpat to lonče i te store. A malo si uzela, bogami.“

„Fala… Dosta.“

Kreću. Sunce već prostire narančastu postelju, zijeva, osmijeh mu slabi.

Prođoše tako, u grupi, pored tri mladića u maskirnim uniformama, opružena u travi poput čopora lijenih pasa lutalica. Ako jedan zareži, svi će poletit. Puške su kraj njih, nemarno položene. Sejo se još više pogurio, iz usta mu kaplje pjena. Žene ga sažalno gledaju:

„Jadnik.“

Idu još kilometar, možda i dva, pa dolaze do nekakvog raskršća.

„Hajd, prijatno“, kažu žene.

Hatidža im maše, a one odlaze prašnim vijugavim putem ka svome selu što se nazire u daljini. Ona će produžiti. Ne žele, pa čak ni ona što ju je onoliko ispitivala, znati kuda će. Umorne i znojne, s vrećama punim tuđih života, nestaju joj iz vidokruga.

*

Kozarac stoji pred njima. Noć je. Oči okolnih kuća zatvorene. Samo psi zavijaju.

„Ja bih zvao čika Dragana.“

„Ti si lud, sine.“

Telefonska govornica je zgurena i jadna, ali živa.

„Čika Dragane?“

Vrijeme hoda kao starica. Farovi bljesnuše kao svici.

„Brže.“

*

„Evo i vruća pogača za put.“

„Fala, Ano.“

Ana ih grli.

Autobusi čekaju.

Za njom ubacuju Seju, u pantalonama očevog starog prijatelja, što se, prevelike, tužno vuku za njim po zemlji.

*

Autobus klima po makadamu, škljocka poput vještačke vilice. Sejo spava s obrazom u dlanu. Liči na smrt. Svi muškarci u tom autobusu liče na smrt.

I smrt liči na njih.

*

Planina, u znak dobrodošlice, pokazuje sive, pokvarene zube.

„Stoj“, dere se neko. „Izvedite ih.“

Hatidža dlanom briše smeđu prašinu sa stakla. Gleda sliku. Muškarci s puškama mile okolo. Kao žohari, Bože me oprosti.

„Policija“, kaže grub glas. „Kontrola.“

„Šta je ovo? Zar nećemo na razmjenu?“

Ljude tjeraju iz autobusa. Neki se opiru. Neki nemaju snage. Izvlače ih silom. Redaju jedne kraj drugih kao dječaci plastične autiće.

Ovi što su ih zaustavili razgovaraju. Nešto raspravljaju. Hatidža ih posmatra.

Mladi su ti naoružani momci, barem većina njih. Odrezani od majčine utrobe, tješili su se njenim mlijekom. Majušnim stopalima proučavali tlo. Kao i njeni sinovi. Sricali su slova u drvenim klupama i jurcali s vjetrom i suncem po livadama. Kao i njeni sinovi.

Šta ili ko ih je natjerao da dođu ovdje, u ovu vrlet, nad ove stijene?

Jedan viče. Riđokos, a suhonjav poput Seada. Ne može. Neće. Odmahuje glavom toliko snažno da se čini kako će mu se lobanja odvojiti od vrata.

„E, onda ćeš i ti s njima, jebo li ti pas mater“, viče neko.

Ovaj pada na koljena. Plače.

*

„Ja sam, bre, gladan“, veli neki krupni brko ptičjeg nosa. Mora on biti neki nadređeni, vidi se to i na licu i u držanju. Stoji dalje od ostalih, pa iz torbe što mu visi o ramenu nešto vadi. „Imam konzervu a nemam hleba. Ima li ko hleba, momci?“

Jedan ili dvojica slegoše ramenima, ostali ne obraćaju pažnju.

„Ah, sve ste pojeli, jebem li vam, mladi pa uvek gladni.“

„Imam ja pogaču, hoš li?“

„Daj“, kaže on pa se zagleda u Hatidžine uplašene oči. Anin poklon, umotan u čistu roskastu pamučnu krpu, nestade u njegovim šakama.

*

Sunce prostire crvenu posteljinu. Vojnici stoje iza kolone živih mrtvaca. Guraju ih naprijed prema rubu stijena. Živi mrtvaci se klate.

Onaj što mu je dala pogaču zalijepi Hatidži pušku za želudac.

„Ti, ženo, ajde vamo sa mnom. I taj tvoj mali, nek gleda.“

*

Pođe ih gurati u šumu, tjerati ih pred sobom. Hatidža na leđima osjeća pritisak hladnog metala. Sad će je poleći. Skinuće joj gaće i gola će joj stražnjica dotaknuti oštro kamenje. Raširiće joj noge. Zabiće se u nju, on odozgo, kamenje odozdo.

Ona će kriknuti prije nego što…

Hoće li Seju ubiti prije ili poslije toga?

„Okreni se, ženo.“

Ubij mi sina prvog, da ne gleda…

„Tamo“, pokaza čovjek krupnim prstom prema gustišu, „bežite.“

*

Travnik ima park i klupe. Na jednoj takvoj, kraj nekakvog bijelog kipa bez glave, stisnuti jedno kraj drugog, provode noć. Sejo spava s glavom na njenom ramenu. Ona ne smije. Ako zaspi, po Seju može doći smrt.

Smrt i Sejo liče kao sestra i brat.

Ne dam ga. Ne dam.

*

Čeka ih pred kasarnom. Mršav je, u maskirnom odijelu, kratko ošišane plave kose. Pravi vojnik. Steže ih uza se. Jednom rukom nju, drugom Seju. Ispušta pisak, kao lokomotiva.

„Kako… kako?“

„Spasila nas, sine moj, pogača.“

The post Pogača appeared first on Biber.

Podrum je zapravo bio prostrano podzemlje, hladno i mračno, nedefinisano ijednom pregradom osim četiri široka cementna stuba na sredini, čija unutrašnjost je predstavljala četvrtast prazan i neiskorišćen prostor. U dve paralelne linije, iza stubova, bili su poređani bolnički kreveti u koje su se spuštala naša tela, dvoje po dvoje, leđima jedna ka drugoj, tako da ostavimo prostora za nadute stomake, s po jednom rukom pruženom izvan kreveta za infuziju eventualne terapije, ako bi se ukazala potreba. S jedne strane bile smo mi, Albanke, dok su s druge strane, prekoputa nas, ležale trudnice srpske nacionalnosti, često samo po jedna na krevetu, ionako uskom i predviđenom za jednu osobu, pošto ih je bilo manje od nas. Levo od ulaza u podrum stajala su dva radna stola s neophodnom opremom za neku hitnu intervenciju. Zdesna, od sredine naviše, sve do spoja s tavanicom podruma, bili su gvozdeni prozori koji su pristajali nemalterisanim zidovima i sa kojih se čulo stalno zastrašujuće zviždanje. Tri prastare bolničke posteljine, bačene preko prozora i spojene jedna za drugu metalnim kopčama, iako su prekrivale prašinu i paučinu iznutra, zajedno sa svetlošću koja se nije smela videti spolja, nisu uspevale da zaustave opori miris urina i postkoitalni vonj pasa koji su se, pre nego što je počeo rat, obično sklanjali tu, uz ivicu zida.

„Dobićemo upalu pluća!“, prošaputala mi je drugarica iz sobe, okrenuta od mene leđima, tako da je njen glas bolje mogla da čuje pacijentkinja s drugog kreveta, okrenuta prema njoj glavom, nego što sam mogla da je čujem ja.

„Bolje upala pluća nego da umremo!“, odvratila joj je brže-bolje drugarica prekoputa, ne znajući da li ju je to utešilo ili ju je još više prestravilo.

„Žao mi je, ali je vanredno stanje. Nadamo se da neće dugo potrajati“, rekao je doktor iz vizite.

Redovi kreveta, spontano podeljenih po nacionalnosti, sledstveno su podelili i medicinsko osoblje bolnice. Tamo odakle su dolazila pitanja, žalbe i molbe na srpskom jeziku, tamo su upućivani i odgovori, saveti, uputstva i preporuke odgovarajućih stručnjaka na tom jeziku. Tako se ostatak osoblja, koji je govorio albanski, okrenuo na drugu stranu, da namiri potrebe albanskih pacijentkinja.

Čim je prestao prvi metež oko zauzimanja mesta, uz dugotrajno škripanje kreveta, praćeno gromoglasnim plačem žena, buka glasova i užurbanih koraka na ulazu učinila je da sve počne ispočetka. Nijedna od nas nije mogla da miruje, pošto su se one sposobnije napola pridigle da bolje vide.

U četvrtastom prostoru između stubova namah se smestio krevet s mladom pacijentkinjom, koji su gurale bolničke sestre, sa svom potrebnom opremom. Nakon njih, istovremeno su stigle i dve lekarske ekipe, obeju nacionalnosti, koje su brzo krenule sa opštim spoljašnjim pregledom stomaka, proverom očiju, jezika, temperature, pa sve do analiza krvi, oko kojih su se okupili svi lekari iz obe grupe.

Za sve to vreme, pacijentkinja, mlada žena kojoj je ovo morala biti prva trudnoća, grčila se u agoniji od strašnih bolova koji su je terali da se okreće čas na jednu, čas na drugu stranu, a katkad je i dizali u sedeći položaj, da bi je opet zatim iscrpljenu oborili na krevet. Za razliku od drugih na koje smo navikli, njeni vapaji nisu bili ni shvaćeni, niti su se čuli artikulisano, iako su bili toliko uznemirujući da su ostavljali utisak kako dolaze iz najdubljih ponora duše. Dva plava oka, iz koja su izbijali strah i užasnuće svaki put kada bi se otvorila i brzo skliznula preko lica unaokolo, preklinjala su za pomoć. Duga smeđa kosa bila joj je razbacana po licu, katkad joj prekrivajući oči, a katkad usta, dok ona nije imala snage ni da pomeri ruke i skloni je odatle.

„Jadnica, gluvonema je!“, prišla je blizu nas da nam prošaputa sestra Drita.

Sada nam se činilo kao da smo odjednom razumele jezik njenih vapaja. Mora da je isto osetio i red srpskih pacijentkinja prekoputa nas, jer su i one počele da je gledaju drugim očima, sa izrazima lica na kojima se očitavalo sažaljenje, tihe molitve i samilost.

„Ne zna se koje je nacionalnosti. Čak joj ne znamo ni ime. Ne znamo da li ju je neko doveo i ostavio kod vrata bolnice, gde smo je našli ovako iscrpljenu kao što je vidite, ili je došla sama. Ništa!“, objašnjavala je dalje sestra Drita.

Činilo se kao da su i zidovi podruma sada slušali novu pacijentkinju. Ni najmanjeg zvuka, niti piska ni od jedne od nas, koje smo do tada s mukom otimale jecaje jedna drugoj. Čak su i naši bolovi u nama zaćutali, udubljeni u strepnju oko nove brige za pridošlicu.

„Definitivno moramo da operišemo!“, rekao je tiho doktor Vlado, jedini hirurg Srbin koji je nedavno došao u bolnicu.

„I ja tako mislim. Čak hitno. Ne vidim drugo rešenje“, pridružio mu se doktor Agron, njegov vršnjak.

„Idemo onda. Da više ne rizikujemo. Uzećemo njene podatke posle, kada sve prođe i kad bude mogla da piše, ako zna da piše“, rekao je najstariji među njima, doktor Redža.

„Za trideset minuta završava se policijski čas i moći ćemo da uključimo svetla i počnemo. Moramo biti spremni“, dodao je, gledajući svoj ručni sat.

Nakon pola sata i mi bismo izašle iz podruma i, isto kao što smo sišle, polako i tromo, popele bismo se jedna za drugom u naše sobe, još umornije, još tromije. Do tada, nijednog trenutka nismo skidale pogled s nove pacijentkinje. To je bila tačka koja nas je sve povezivala. Središte u kome su se prizemljivali i spajali svi naši bolovi, strahovi, brige i nade. Ta gluvonema žena, koja niti je govorila niti je čula, ali koju smo mi čule i razumele, sve to je bio naš zajednički jezik. To su bile naše sličnosti. Ona je bila mi i mi smo bile ona.

Ustala sam iz kreveta i prišla joj. Polako, da joj ne pokvarim tako potreban san u tih malo trenutaka, sklonila sam joj oznojenu kosu sa očiju i uzela je za ruku. Sestra Srpkinja, koja se starala o ruci za infuziju, nasmešila se odobravajući. Ženiniprsti bili su beli i dugački. Nokti premazani crvenom bojom, čiji je najveći deo davno otpao, naveli su me da je zamislim mirnu, srećnu, kako sedi negde u svojoj kući, pored muža.

Kada je sve bilo spremno i kada je sestra došla da odvede pridošlicu u operacionu salu, sve smo bile skupa na nogama oko nje. Pozdravljale smo se i bodrile je svaka koliko je znala i kako je mogla. Izmešali su se jezici, reči, zagrljaji, i stopili se u jedno zajedničko.

Stepenicama smo se pele s mislima tamo, u operacionoj sali, gde je žena koju smo tek upoznali na najbožanstveniji način otelovljavala svoju ljubav i žrtvu za budućnost.

„Jeste li čule šta je nova pacijentkinja?“ pitala je sutradan sestra Drita, čim je ušla u podrum bolnice.

„Da“, požurila sam da odgovorim pre nego što nastavi dalje.

„Ona je MAJKA!“

Prevod: Đorđe Božović

The post Gluvonema appeared first on Biber.

Ona najviše voli naš balkon – pre nekog vremena kupila je sto, stolice i jastuk, kako bismo tokom sunčanih dana mogli da upijamo vitamin D. Tako je rekla. To je njeno glavno mesto za našu svakodnevnu kafu.

I sada, mama sedi na zelenom jastuku koji umekšava tvrdo sedalo stolice. Ispred nje je turska kafa (sa divnom gustom penom, zna se!). Dve druge kafe stoje kraj nje, neskafa 3 u 1, jer smo ja i tata uvek voleli slađe napitke. U poslednje vreme, manje pričamo, a više gledamo nebo iznad nas. Mama fiksira pogled na neku udaljenu tačku – očiju kao u porcelanske lutke; staklastih, s neobičnim sjajem. Slagala bih kada bih rekla da sam zahvalna što ne gleda u mene, ali svaki put kada to čini, kao da gleda kroz mene. Ja nešto pričam, ona klima glavom, ali robotskim pokretima. Neprirodnim. Kao da me čuje, ali do nje ne dopire smisao mojih reči. Osećam se kao duh. I kada se zahvaljujem, i kada se molim. Ili se možda nadam. Ne znam. Još uvek ne znam tačnu granicu između tog dvoga – za mene je to postalo isto. Nadam se da će možda oni gigantski oblaci iscediti tugu iz nje, da će se nadimati, nadimati, nadiiimaati sve dok ne ispuste iz svog rezervoara tešku kišu gorčine. Ta kiša bi ispunila reku, a reka bi se ulila u more, i ono dalje u okean. Gde god da završi, odneće daleko od nas, od našeg balkona, svu bol.

Kada su se šoljice ispraznile, a oblaci koji su se namerili ovuda nastavili dalje svojim putem, mama je ustala i brzim potezima ruku poput munje sakupila sve stvari sa stola i s mekanim zveckanjem ih postavila na braon poslužavnik. Jednim dubokim uzdahom pokušala je da olakša dušu, zatim se vrati i uđe u kuhinju.

Ne moram da gledam kuda ide ili šta radi dalje. To je već rutina, i ako nešto znam o rutinama, onda je to da one ne vole da se menjaju. Znam da se polaganim koracima kreće ka sudoperi, i da će rukama koje lagano podrhtavaju, s knedlom u grlu, istresti kafu iz jedne šolje. Zastaće da pogleda kako voda teče iz slavine i pravi vrtlog na sivoj površini, a zatim će uzeti sunđer, napraviti penu i početi svakodnevno pranje tog od upotrebe već izbledelog porcelana. Rekla mi je, u jednom od retkih momenata bliskosti, kako u tim trenucima obično misli na svoje molitve. Kako se molila da ne pođe, da ima ko će da se bori, bre! Neka ratuju oni koji su ovo krvoproliće i započeli! Ali postepeno, to se pretvorilo u molitve da bude oprezan, jer ga kod kuće čekaju četvoro dece i žena. To se pak pretvorilo u kasne večernje molitve samo da se vrati. A te poslednje u molitve da sve prođe. Da bude mir.

Bio je to cikličan proces. Kafa, ja kao duh, mama kao ljuštura čoveka, i beli mehuri sapunice koji spiraju sve osim nemira koji je ukaljao maminu kožu. Molitve u vrtlogu kafe. Kao što rekoh, rutina. Samo se oblaci na nebu menjaju.

Već neko vreme tata nije pio kafu sa nama. Nismo prestajali da govorimo mami da je jedna kafa višak. Ne čuje. I dalje nastavlja da pravi jednu kafu više. Mislim da se tako navikla. Posle toliko decenija svakodnevnog ispijanja kafa, mišići sami rade. Ono što srce zna – jedna turska kafa, jedna neskafa. Jutro na suncu. Jutro sa njim. Nakon toliko decenija braka, ne nestaju lako znaci nečijeg prisustva, a nakon decenija ljubavi, ni smrt ne može da izbriše prisustvo prošlosti.

Mama misli da ja ne vidim – kako priča sa tatinom duksericom. Ponekad proturim glavu u njihovu – njenu sobu, i gledam kako leži, sa staklastim očima uperenim u jednu tačku na zidu, odlutala u misli, dok gladi iznošeni pamuk. Misli da je ne čujem noću, kako hoda po hodniku; nedovoljno budna da bi se molila, ali i nedovoljno umorna da bi zaboravila. Misli da ne vidim kako maskarom prekriva crvenilo očiju, kako se na silu osmehuje kada je brat pita gde je tata, i kako briše suze kada pravi sendvič za posao, jer zna da je to uvek bila tatina veština. Trudim se da joj olakšam. Pratim je do posla – inače bi ceo put prolazila razmišljajući kako je te korake pravila s nekim drugim. Ponekad uđem sa njom pod jorgan i držim je za ruku – odavno nas je naučila da nežan dodir može da zaleči rane. Nju neće zalečiti, ali svejedno, nadam se da će joj olakšati pometnju u mislima i nemir u grudima.

Život je okrutan – nemilosrdnija je samo smrt. Čini da misliš kako imaš vremena, kako će danas trajati zauvek, a i ako mu jednom dođe kraj, kako uvek imaš i sutrašnji dan. A u ratu, postoje samo dve strane istog novčića – dok si ti onaj koji ga je bacio visoko u oblake, čekajući da vidi rezultat.

Ne mogu da kažem da je tata ostavio prazninu u našim životima – jer praznina podrazumeva da je ostalo mesta na koje bi moglo da se stavi nešto drugo. On je ostavio nedostatak koji se nema čime popuniti. Taj nedostatak osećaš u svakom svom dahu, u svakoj priči koju nisi stigao da ispričaš, u svakoj radosnoj vesti koju nisi mogao da podeliš, i u svakom ispitu koji položiš, ali nemaš kako da ga proslaviš – jer svaki taj novčić podseća te na život i smrt.

Mama je uvek govorila da, kada bi tata umro, ne bi znala šta će da radi. Mi bismo uvek menjali temu jednim „daleko bilo!“ jer nismo želeli ni da razmišljamo o tome. Ona bi nam odgovarala da čovek uvek mora da razmišlja unapred, i kroz šalu i osmeh dodavala kako ni tata ne bi znao šta će da radi bez nje.

Ali, drugi izlaz ne postoji. Mama je morala da se nauči kako da nastavi da živi bez njega. Smrt se prikrada za oružjem, za ratnim pucnjima. Šapuće na uho komandantu, stoji nad krevetom vojnika. Širi ruke na bojnom polju – kao jedino sklonište od posrnuća čovečanstva. Smrt pažljivo osmatra. Čeka. Ali ne zadugo, jer bitka ne štedi žrtve, bili oni nečiji očevi ili ne. Ona je strpljiva, jer je polje na kome pucaju topovi žedno krvi, a ljudi su njeno roblje – ovozemaljsko roblje. Roblje koje proliva krv u ime ideologija s nimalo smisla kada nisu mrtvo slovo na papiru. Ne, nije život okrutan. Čovek je okrutan. Rat seje, smrt žanje.

I dok gledam paperjaste oblake kako se vuku po nebu, i dok osećam toplinu mamine ruke na mojoj, ne mogu a da se ponovo ne ponadam. Kako da se ne nadam da će oblaci konačno sakupiti tugu sa našeg balkona, i da će mama prestati da pere šolje. Praću ih ja od danas. A nekad ću uposliti i maloga. Naučićemo zajedno kako da idemo napred, i držeći mamu za ruke, pokazaćemo joj kako da nastavi da ide dalje.

A možda, samo ovaj put joj možda moj dodir i zaleči rane.

Prevod: Đorđe Božović

The post Na dnu šoljice appeared first on Biber.

„Ono tamo je Trebević“, pokazuje mama rukom na jednu od planina. Obrazi su nam okrugli i crveni od svježeg zraka, šake ušuškane u rukave prevelikih jakni. Livade oko nas još su blatnjave, u sjenama drveća snijeg zadnjim naporima brani teritoriju, ali visibabe i kaćuni hrabro izviruju glave i najavljuju ono što mirišemo u zraku. Proljeće.

„A ovo ovdje je Igman“.

Nemam pojma kako Igman i Trebević stvarno izgledaju. Ali znam da je važno da upamtim ta imena. I mami je važno da igramo ovu igru. Zato ozbiljno pratim putanju njenih ruku i pamtim.

U tom dolinskom gradiću, koji nije Sarajevo, deda ima Ulicu Kralja Tomislava, jer tom ulicom ide petkom s pijace, kao što je nekad pravom ulicom Kralja Tomislava išao s posla.

Ja se, naravno, ne sjećam svog rodnog grada, nemam tamo omiljenu ulicu čijim bi imenom prekrstila neku sličnu ovdje, ne podsjećaju me ove planine ni na šta. Ali mi se čini da zbog toga još više moram upijati njihove priče i šale, da je jako bitno da znam gdje bi, da smo kući, bila koja planina.

*

Ne mogu baš precizno opisati šta je kuća. Sjećam se malo dnevnog boravka i jednog stolića u ćošku na kojem su stajale igračke. Da li iz priča ili iz stvarnih sjećanja, tek znam da nam mama nije dala da se tamo igramo kad je počeo rat jer je stolić stajao direktno ispod prozora, a prozor direktno nasuprot Trebevića odakle su dolazili „svjetleći metci“.

Sjećam se dugog uskog hodnika. Iz nekoliko slika. Jedna davna, kad nas je tata čuvao i dao nam da se igramo novinama. Brat i ja smo cijeli hodnik ispunili zgužvanim novinama tako da su nam dosezale do vrata kad sjedimo. Onda je mama došla s posla i zaprepastila se.

Onda se opet sjećam da smo spavali u tom hodniku, obučeni u trenerke, tako da budemo spremni za sklonište ako se oglase sirene.

Sve ostale slike su mutne, ispresijecana sjećanja i priče. Jedan izlet na Vrelu Bosne za Prvi maj. Baba na balkonu punom cvijeća i ja joj nakon posjete mašem s parkinga. I tata je u magli. Imamo nekoliko slika i mogu ga dobro opisati. Čak me glumac u jednom filmu podsjetio na njega. Ali ne mogu ga zamisliti.

Nekad se mama, brat i ja igramo „tate“. U toj igri, brat je tata, a mama i ja idemo na aerodrom da ga dočekamo. Ali ne volim baš tu igru. Ima isti onaj čudni efekat kao kad se probudiš iz sna u kojem si dobio neku igračku koju stvarno želiš.

Živimo u kompleksu zgrada između kojih su livade i dvorište koje je ograđeno. Ja smijem ići kuda hoću unutar tog Kruga, ali iz njega ne smijem izlaziti niti prelaziti ulicu bez mame. Svi u Krugu su izbjeglice.

*

Riječ izbjeglica ima definiciju. Biti izbjeglica izmiče svakoj definiciji. Svaka osoba u tom izbjegličkom kampu okarakterisana je tom riječju koju smo čak i mi najmlađi duboko zamrzili. Iz različitih država, s različitim pričama, zanatlije, profesori, pomorci, administrativni službenici, medicinski radnici, roditelji, roditelji bez djece, djeca bez roditelja, udovci i udovice, svi negdje na spektru između dobrog i lošeg, svi zgurani u tu mrsku kategoriju izbjeglice. Kao dijete ne znaš zašto je to loše, ali po prizvuku u glasu onoga koji izgovara tu riječ osjećaš da jest. Kada riječ dolazi od nekoga unutar grupe, onda označava očajanje, samosažaljenje i pitanje. Kad si izbjeglica, uvijek se pitaš. Cijeli taj status za tebe je pitanje: kad ću se vratiti kući? Postoji li još kuća? Je li kuća ona četiri zida koja štite srž tvog života sve dok ti je rat ne istrgne i ogoli te i šuta po svijetu pa osjećaš da si za nešto kriv? Ima li nešto prljavo u tvojoj nesreći, nešto prezrivo? Je li kuća ljudi kojih možda više nema ili ih možda neće biti kad se rat završi, pa onda više nikad nećeš pripadati nečemu, i ništa vrijedno življenja neće pripadati tebi? I možeš na sav glas da vičeš i psuješ one koje kriviš za sve, ali ono što ne govoriš – a nema ni potrebe jer to svako zna i osjeća – jest da u tebi trune stid. Zato što nemaš ništa, zato što nemaš svog doma kao svako normalan, zato što moraš da apliciraš i da moliš, zato što si pobjegla.

Kad neko ko nije izbjeglica izgovori tu riječ, onda je još gore. Ima neku konačnost. Izrečeno je kao hladna činjenica, proglas o tvojoj inferiornosti. Pristojni mještani Ivanjice izbjegavali su tu riječ.

*

Krug je pun osebujnih likova. Ima jedan visoki veliki čovjek s ogromnim crnim brkovima. Zovemo ga Barba. Mislim da živi sam. Svaki put kad prođe pored nekog djeteta, snažno ga uštine za obraz i srdačno kaže: „Gdje si, lađo malešna?“ Obrazi bride neko vrijeme nakon susreta s čika Barbom, ali mi je nekako drag. Imam osjećaj da je jako dobar u grljenju ljudi i da bi me mogao odbraniti od svega.

Nekoliko ljudi u Krugu ima Ludi/Luda prije svog imena. Tako ih, naravno, niko ne zove u lice, ali kad odrasli pričaju i kažu, na primjer, Rada, pa sagovornik pita „koja Rada?“ a onaj prvi kaže „Luda Rada“, onda znaš tačno o kome se radi. Većina njih je bezopasna. Ali ima jedan momak, njega niko ne zove ludim a svi misle da je zaista lud, i djeca ga se boje. Samo ga se brat i ja ne bojimo i on nam uvijek da čokoladne bananice. Drugu djecu ne voli, a ne voli ni odrasle. Voli samo nas i teta Novku, koja je nekad bila učiteljica, a sad je babina najbolja prijateljica.

*

Dolaze po noći nekad ta sjećanja. Posebno nakon što su baba i deda umrli. Raj na zemlji, gdje je meka trava prošarana proljetnim cvijećem i natkrovljena beharom raznih nijansi roze i bijele. Tamo gdje smo počeli život bez pripadanja. Ljudi hoće da izbjeglica bude jednostavna stvar. Neko ko nema gdje, ne može nazad i sa zahvalnošću prihvata sve što mu se da. Da živi zauvijek s tugom. Ali nekad izbjeglica zamišlja raj kao jedan vrt u Plužinama. Koji je gazda zagradio nakon par dana, kad je primijetio da neko ulazi preko ograde. Pa smo otada preskakali višu ogradu.

U raju ja nosim bijelu suknjicu na gumu. „Kupila“ sam je u Crvenom krstu i reklamirala je tati u jednom od prvih poziva iz izbjeglištva: držala sam telefonsku slušalicu i pokazivala mu kako se suknjica okreće, pa začula smijeh ljudi koji su čekali na telefonski poziv. Nekad odrasli ne shvataju kako njihov smijeh vrijeđa. U djetinjstvu sam mnogo puta naučila šta nasmijava odrasle i namjerno ponavljala rečenice i geste jer sam htjela da ih nasmijem. Ali ovo je bilo sasvim drugačije. Nešto što me ljuti, ponižava.

Kao prvog dana kada smo se vratili u Sarajevo.

Kući smo krenuli pješke i nakon petnaestak minuta, na pola neke uzbrdice, skrenuli u jednu uličicu. Ja nisam primijetila da su tata, mama i brat, koji je držao maminu ruku, usporili.

„Gdje si ti krenula? Ovo je naša kuća!“ – rekao je tata i počeo se smijati otključavajući vrata haustora. I mama se nasmijala.

Kad danas mislim na to, ne vjerujem da je to bio pravi smijeh. Nakon toliko vremena, tati je moralo biti čudno i neprirodno pričati sa svojom djecom koja više nisu ona djeca s kojom se pozdravio četiri i po godine ranije. Mora da se mama osjećala uštogljenom pored svog muža od kojeg je dijelio čitav život, njen koji nije stigla prepričati i njegov za koji nije smjela pitati. Možda su smijehom pokušavali suzbiti neugodu. Ali za mene je taj smijeh bio otrov.

„Ovdje je naša kuća!“

Kako neko može da ne zna gdje mu je kuća? Da hladno prođe pored ulaznih vrata svoje zgrade ne znajući šta tačno traži. Osjetim stid. Ne osjećam kao da sam se vratila kući. Možda mama to osjeća. Ona zna ispred kojeg ulaza da zastane. Ja se nisam vratila. Kad se vratiš, prepoznaješ, porediš, prisjećaš se. Ja se samo osjećam postiđeno. Zbog nepripadanja.

The post Crtice iz života izbjeglice appeared first on Biber.

Poslije ručka, dobio si mejl. Čitaš ga pažljivo. Dear Marko Kovačević, I received your contact from Amela Silovic… We would be delighted if you would participate in our programme. Travel costs and accommodation in Berlin are covered. Pitaš se gdje na prezime Silovic idu dijakritike. Nisi siguran da poznaješ ikoga tko se tako zove.

Ujutro je došao majstor za klimu. Kažiprst mu je iskrivljen pod pravim kutom. Priča ti da je godinama radio na baušteli u Njemačkoj. Bespomoćno zuriš u deformaciju. Zamišljaš ga kako postavlja kuhinju u nekom skupom berlinskom stanu. Tamo gdje će se uskoro sjeći odresci lososa, njemu oštrica pile prolazi kroz meso i kost. Dok puši na balkonu, mačka jede travu izniklu u tegli u kojoj si pokušao uzgojiti bosiljak.

Oni žele da predstaviš svoju seriju fotografija Otkriveno/Unveiled, zbog načina na koji otkriva kompleksnost patrijarhalnih odnosa u Bosni i Hercegovini. U Bosni i Hercegovini si bio jednom, na pola dana. Ti nemaš seriju fotografija Otkriveno/Unveiled. Čitaš vijesti i fejsbuk statuse. Veseliš se da otputuješ u Berlin. Sine ti da sigurno misle na tvoju seriju Prikriveno. Gradski prizori sa ceradama: tko se potrudi, može u njima vidjeti kritiku patrijarhata. Jedino je država pogrešna.

Ujutro sve zatvaraš i pališ klimu. Uskoro stroj prestaje raditi i ne možeš ga više upaliti. Zoveš majstora, ali on je na putu za Bosnu, ide do svojih. Da nije osigurač? Ležiš na podu, na mjestu gdje ti se čini da najviše struji zrak. Mačka liježe pored tebe, dlanom joj prelaziš preko leđa i boka. Debela crna paučina njenih dlaka ostaje ti na koži. Osjećaj ti je od nekud poznat. Linjanje je prirodni proces mijenjanja dlake u životinja. Sam intenzitet linjanja vrlo je varijabilan i ovisi o brojnim čimbenicima.

Ti nikada nisi do kraja uredio svoju web stranicu. To se mora priznati. Osim serije Prikriveno, tu je još nekoliko razbacanih radova, a seriju posvećenu stanu u kojem si živio s bivšom djevojkom si maknuo. Tekst o seriji Prikriveno, u kojem je ta neka kustosica povezala cerade s odnosima moći u društvu, zapravo nikad nisi do kraja shvatio i nisi ga nikad zakačio. Ti nisi društveno-angažirani umjetnik, ti samo voliš lijepu fotografiju.

Na fejsbuku gledaš profile poznanika i kolega koji su otišli u Berlin. Sada su svi na moru, ali u vrijeme održavanja programa na koji su te zvali, bit će jesen i vratit će se u Berlin. MayaMar je sada preselila u Wedding, koji će postati novi Kreuzberg. U Berlinu bi mogao napraviti novu seriju fotografija gradskih prizora s ceradama.

Ne možeš spavati. Okrećeš se, taman kad utoneš u san, probudi te zvuk mačjih šapa na škripavom parketu. Napiješ se vode, pišaš, pred jutro zaspeš. Sanjaš da si u Berlinu i držiš predavanje o fotografijama iz serije Unveiled. Iza tebe se vrte portreti žena koje si uklanjaju dlake s lica. Jedna povlači neku vrstu flastera zajedno s kožom iznad gornje usne. Koža je puna crvenih točaka, a na flasteru su crne dlačice, minijaturni štapići koji sliče na strugotine metala. Svi pažljivo gledaju, slušaju riječi koje izlaze iz tebe. Kimaju s odobravanjem, ali nešto nije u redu. Cijelo vrijeme si u strahu da će te netko pitati kako su ti inače pokrivene Muslimanke dopustile da ih snimaš. Budiš se, treba ti tuš. Morao bi se javiti Marku Kovačeviću.

Kovačevića ima puno. Samo u Hrvatskoj, osoba s imenom Marko ima više od 30 tisuća. Marko Kovačević (Tuzla, 1982.) je bosanskohercegovački fotograf i umjetnik. Živi i radi u Sarajevu.

U Mostaru su danas izmjerena 34 stupnja. Njegov mejl je s točkom, a tvoj bez. U biografiji Marka Kovačevića koju si našao na njegovoj web stranici ne piše da je za vrijeme rata kratko živio u Zagrebu. Ne piše da je išao u 3 d razred u tvojoj osnovnoj školi, kao ni da je dobio ukor jer je pod odmorom stisnuo šamar Kreši Brekalu koji mu je rekao da mu je tata Srbin i da je Kovačević srpsko prezime. Ne piše da si i ti čuo tu priču i da si drugi dan saznao gdje živi taj Kovačević i onda si vidio da su njegovi donijeli iz Tuzle mačku, što je tebi bilo prilično čudno jer izbjeglice bi trebale bježati glavom bez obzira, a ne prije puta natjeravati mačke da uđu u košaru s poklopcem. Ne piše da je mačka obitelji Kovačević, izbjegle iz Tuzle, voljela izlaziti kroz otvoren prozor njihovog stana u prizemlju, a ne piše ni da si je ti jedno jutro zgrabio i strpao u kutiju. Ne piše ni ono što misliš da samo ti znaš, a to je da si u džepu imao žilet.

Kasnije, gledao si Derviš i smrt i jedino što si zapamtio bila je mačka na krilu muslimanskog svećenika. Kovačevići u Hrvatskoj su u najvećem broju Hrvati, dobrim dijelom iz bosanske Posavine, prema nekim izvorima iz srednje Bosne ili Mačkovca u okolici Nove Gradiške, a u manjem broju mogu biti i Srbi te Bošnjaci (iz bosanske Posavine). U prošlom stoljeću relativno najviše hrvatskih stanovnika s ovim prezimenom rođeno je u gradovima Zagrebu i Osijeku. U Ljubačama u Tuzlanskoj regiji, BiH svaki treći stanovnik prezivao se Kovačević.

Nakon što si mu pisao, osjećaš se bolje. Natjerao si se da odeš na tržnicu, poslije si popio kavu s kolegom. Za ručak praviš salatu i pečeš ribu. Usisavaš stan, natočiš si čašu bijelog vina koje si se na vrijeme sjetio staviti u frižider. Vas dvojca bi mogli surađivati, možda sâm poziv iz Berlina može biti vaš umjetnički rad. Je li već bilo takvih radova? Čini ti se da jest, ali ne možeš se sjetiti. Dio bijelog ribljeg mesa daješ mački. Novi majstor za klimu dolazi sutra u osam ujutro.

Svi su mu prsti ravni, ne puši i ne želi kavu. Kad ga pitaš hoće li klima raditi i nakon što ode, mrko te pogleda. Već za pola sata toliko je hladno da oblačiš hlače i majicu. Čitaš mejlove, vijesti, fesjbuk statuse. U Berlinu je izmjereno 15 stupnjeva. Pa opet mejlove. Hojla imenjače! Oči ti se otvore jače, puls ti se ubrza. Svi Bosanci koje poznaješ su dobričine i zajebanti. Doduše ne spominje zajednički rad. Javit će se kustosima, Amila ga je već pitala da li su mu se javili. Ali ništa od Berlina za mene, upravo sam se vratio iz Slovenije gdje sam s drugom peglao vjenčanja, moram biti izvan Šengena do novembra.

Mačka se zavukla u dio ormara u kojem držiš vunene veste. Vrijeme je da malo ugasiš klimu. Naručuješ ćevape i posežeš za bocom vina od jučer. Popiješ ju do kraja, izlaziš u šetnju. Čini ti se da si ljut, ali ne znaš zašto. Srećeš prijatelje, prelaziš na rakiju.

Ujutro je u stanu ponovno vruće jer je 10 sati, a ti spavaš i nisi zatvorio prozore i spustio rolete. Na wc školjci su tragovi mačjih šapa, a na podu oblak crne dlake. Nakon što si se popišao, odlaziš u kuhinju, puniš praznu mačju zdjelicu vodom, ti piješ vode. Još uvijek si lagano pijan. Spuštaš rolete, pališ klimu, uzimaš mobitel, vraćaš se u krevet, tipkaš mejl. Ne mogu vjerovati da nisam prije naišao na tvoj rad, serija Unveiled ti je stvarno maestralna. Malo me podsjeća na moju seriju Prikriveno, to je puno apstraktnije naravno, ali može se tumačiti kao kritika prikrivenih odnosa moći. Javi se ako ćeš dolaziti u Zagreb pa da popijemo nešto, imenjače. U Zagreb možeš i prije novembra 🙂 Gasiš zvuk na telefonu, ideš još odspavati. Kada se probudiš, naći ćeš propušten poziv, nepoznat broj, van Hrvatske.

The post Doba linjanja appeared first on Biber.

*

Ljeto je. Miriše na spaljenu zemlju. Znoj mi teče preko raspupalih grudi. Trbuh mi je okrugao i tvrd kao prezrela lubenica. Bojim se da će puknuti ako ga malo jače stisnem. Ispod moga srca kuca još jedno.

Žuljevitim rukama moja majka mijesi kruh. Muhe zunzare prelijeću ispred njezinih tužnih očiju. Ona ih ne primjećuje. Cvijeće na prozorskoj dasci uvelo je. Majčine se usnice miču u tihoj, neprekidnoj molitvi. O mome se nabujalom trbuhu ne priča.

Otac je povazdan u polju. Nikada nije s nama. Više ne ide u crkvu niti u gostionicu. Pogled mu je spušten ispod čupavih obrva. Pogrbljen je, posramljen, obješenih ramena. Ne znam voli li me još.

Ne molim se više. Bog se od mene sakrio. Ili ja od njega. Ionako u crkvu više ne idemo. Ne znam želimo li tako ili ići više ne smijemo.

Moj dom mi je postao stran. Nije mi utočište. Bježim iz njega. Ali više nikada u šumu. U šumi žive čudovišta. Idem samo do zadnje seoske kuće. Tamo sjedim na kamenu, ispod znaka s prekriženim imenom moga sela. Gledam niz cestu. Tražim svoju budućnost. Ali ne nalazim je. Mislim da mi je ukradena. Ili sam je pustila da ode, ne znam. A voljela bih da znam. Ili ne bih. Kamen je tvrd ispod moje koščate stražnjice, a trbuh u kojem je život, gura mi se o gola bedra. Neudobno je kao što su neudobni moji osjećaji.

Noću je najteže. Snovi su stvarni i bolni. I previše je vruće. Ljeto predugo traje. I noći predugo traju. Ja sam predugo živa. Možda mi nije mjesto na ovome svijetu. Možda sam zalutala s nekog drugog planeta. Ne znam gdje pripadam. Ništa mi više nije poznato. Sve mi je ukrao. Tonem i propadam. Možda do jutra nestanem.

Ujutro sam još uvijek tu. I dalje je vruće. I dalje mi je trbuh pregolem. I dalje sam izgnanik u svome domu. Možda je vrijeme da krenem niz cestu, prođem pored prekriženog znaka i odem potražiti svoju budućnost.

Sve što imam stane u plavi ruksak. Majka mi pruža papirić s imenom i adresom tetke iz velikog grada. Otac mi u ruku utiskuje hrpicu zgužvanih novčanica. Majka mi pravi križ na čelu, a otac za mnom potiho zatvara vrata.

*

I prođe godina, prođu i dvije. Tuga je u meni i dalje golema, a sramota nikad preboljena. Ali…

Moja je djevojčica prozirna i bijela, anđeo bez krila. Nježno biće koje pleše boso. Ona razmišlja o suncu i životinjama, voli ljude i cvijeće, priča s drvećem i rijekom.

Moja djevojčica ima samo mamu. Njen tata je mitsko biće rata, matematička nepoznanica. Moja je djevojčica rođena iz šume, oblaka i krošnje, iz ptice u letu.

Ona je oprost svakog grijeha, utjeha svakoj suzi. Ona je rođena kako bih živjela.

The post Djevojčica appeared first on Biber.

Za to vrijeme majka je stresala imaginarnu prašinu s kartonskih kutija, okrivljujući je za suze koje je neuspješno pokušavala skriti.

„Ne naslanjaj se na zid“, rekla je ocu. „Uništit ćeš odijelo, pa ćeš hodati po svijetu poderan k’o zadnja sirotinja.“

Kutije su do zadnjeg milimetra popunile prtljažnik automobila. Uspjeli smo ugurati samo još moj ružičasti poni bicikl, i to rastavljen na dijelove. Bez njega nisam htjela krenuti na put. Nešto odjeće i posteljine zauzelo je više od polovice stražnjih sjedala, dok je preostali dio ostao slobodan za mene. Putem sam se, neprekidno gledajući kroz prozor, prisjećala preklanjskog putovanja na more. I tada je automobil bio natrpan svim i svačim, ali smo često zastajali iz raznih razloga: kako bismo pogledali slap na nekoj rijeci, pojeli ponesenu hranu ili samo protegnuli noge mirišući zrak novog krajolika.

Ovo putovanje bilo je sasvim drugačije. Sendviče smo jeli šutke, ne zastajući i ne prekidajući vožnju, iako su se mijenjali pejsaži i mjesta kroz koja smo prolazili. Povremeno me je spopadala želja da zaustim kako me neka usputna naselja podsjećaju na čika Lujin osmijeh: poneki zub iza kojeg slijede crne krhotine, zatim opet zub, pa krhotina s proplamsajem nekadašnje bjeline ispod trule patine. Po ovim selima su tako poredane bile kuće: poneka gotovo neoštećena, iza nje niz ruševina, pa opet kuća za kojom slijedi zgarište kroz čije crne ugarke prkosno šikljaju izbojci divljeg sljeza i mlade trave. Čini mi se da mi se tada u glavi formiralo nešto poput pitanja je li u prirodi prirode da se ne obazire na tragove ljudske destruktivnosti gdje god je to moguće. Bojala sam se prekinuti turobnu šutnju u automobilu, kako bih s roditeljima podijelila svoja razmišljanja. Pravila sam se da ne primjećujem ništa.

Ispred naše nove kuće dočekao nas je agent. Objasnili su mi da je to čovjek koji zna tko želi s nekim drugim zamijeniti kuću. Kad se postigne dogovor, on predaje ključeve novim vlasnicima. Ovaj naš je to obavio brzo, srdačno nas pozdravio i otišao svojim putem. Roditelji su odahnuli, nije im ni trebao za nešto više od toga.

Meni su u to vrijeme sve kuće bile dobre, samo ako nisu ličile na gnjile zube. Ova naša se držala sasvim pristojno, čak je imala i orah u dvorištu. Naša nova prva susjeda, teta Maca, imala je trešnju, tako da je gotovo sve bilo na svom mjestu. Dojam mi je kvario samo njen osmijeh pun prilično bijelih zubi. Zbog njih me je tištalo pitanje hoće li, poput krnjavog čika Luje, glumiti da ne vidi kako joj djeca dolaze krasti trešnje čim počnu sazrijevati.

U smočnici smo pronašli dosta uredno zapakiranog porculanskog posuđa. Majka je rekla da te kutije nećemo dirati. Sigurno su ih ljudi htjeli ponijeti, ali na kraju nisu imali dovoljno prostora za sve. Rat neće trajati vječno, pa ako se vrate po njih, čekat će ih zapakirane, baš kako su i ostavili.

Mene je privukla sasvim posebna keramička šalica, ostavljena sa strane na polici. Nije bila dio upakiranih kompleta. Na njoj je pisalo „Jelena“. Skakutala sam od sreće što su ti nepoznati ljudi mislili na mene i ostavili šalicu s mojim imenom.

„Mama, moraš mi je dati, oni su je spremili za mene, znali su da dolazim“, taj zahtjev je rasplakao moju majku, ali ga nije odbila.

Danas sam sigurna kako mi je taj sitni lomni predmet pomogao da se prilično brzo ušuškam u neku čahuricu topline, s vremenom čak i privrženosti ovoj do tada tuđoj kući, s tuđim mirisima utkanim u sagove i zavjese i tuđim precima na retuširanim fotografijama poredanim na zidu iznad starinske komode.

Dugo vremena sam svakog jutra pila čaj iz svoje „Jelena“ šalice, jer ni iz jedne druge nije bio tako mirisan i fin, sve dok teta Maca nije došla posuditi malo šećera za jutarnju kavu.

„Pa ti još čuvaš Jeleninu šalicu! To su joj poklonili za šesti rođendan, kad je već znala čitati i pisati“, rekla je gotovo ushićeno.

Ne znam kako sam uspjela prigušiti svoju zbunjenost i iznenađenje. Promucala sam samo da je šalica lijepa, a i moje ime je Jelena, pa se sve dobro uklopilo.

Od tada sam čaj, kasnije i kavu, dijelila u dvije šalice: svoju, potpuno novu, i onu staru, Jeleninu. Nakon saznanja da smo vršnjakinje, bilo mi je lako početi povjeravati joj sve ono za što nisam imala nikoga u blizini, jer se kao i u većinu drugih u okolici, u naše ranjeno mjesto život vraćao puževim korakom.

Kad sam potpuno odrasla, osamostalila se i počela pomalo putovati, odlučila sam je potražiti. Smatrala sam da će biti dovoljno otići na adresu svog ranog djetinjstva.

Izdaleka sam prepoznala orah i trešnju. U prizemlju naše nekadašnje kuće bila je prodavaonica malih kućanskih aparata. Čika Lujina je izgledala kao da je već dugo napuštena, spuštenih roleta i dvorišta obraslog u korov. Čovjek u prodavaonici mi je rekao da su mu bivši vlasnici prodali kuću kad im je umrla kćer jedinica. Nakon toga su kupili omanje imanje na selu, kako bi poslom na okućnici kratili dane u starosti. I sam odnedavna doseljenik, ispričao mi je ono malo što je saznao od Jeleninih roditelja: da je ničim izazvan, netko nevidljiv ispalio rafal prema mjestu gdje je obitelj zastala nakratko predahnuti, kako bi lakše nastavili putovanje prema novom domu. Djevojčica je najteže nastradala. Godine borbe s posljedicama ranjavanja naizmjenično su donosile bolje i lošije dane, da bi nakon jednog od brojnih kirurških zahvata ipak posustala.

Sahranjena je na mjesnom groblju, drugo polje desno od ulaza.

Prizivajući sjećanja, lutala sam neko vrijeme ovim pomalo zabačenim malim gradom, jednim od onih u kakvima svi znaju sve o svima. Nadala sam se da ću zapaziti nekog poznatog, osobu kojoj ću se usuditi obratiti i upitati je nešto više o Jeleni, mojoj Jeleni, prijateljici koju nikada neću sresti. Nisam se usudila. Bojala sam se da će me prepoznati, da će me osuditi zbog mog novog naglaska, reći mi kako se onaj tko je otišao ne treba vraćati, i neka idem od kud sam došla. U cvjećarnici sam iz skromne ponude izabrala stručak cvijeća i zaputila se na groblje.

Na drugom polju desno od ulaza, redom sam čitala imena na spomenicima. Na jednoj prilično novoj mramornoj ploči bile su fotografije i imena muškarca i žene, s ugraviranom godinom rođenja i praznim mjestom za godinu smrti. Ispod njihovih, stajala je slika lijepe tamnokose djevojke srcolikog lica i velikih ljubopitljivih očiju. Obje godine bile su ugravirane. Poživjela je do punoljetnosti. Jelena. Sve znane nam kulture slažu se u jednom: najgore je kad se poremeti redoslijed, kad stari moraju oplakivati mlade. Kakva mora da je bol njenih roditelja!

Stavila sam stručak cvijeća na kamenu ploču i iz šarenog ukrasnog papira izvadila šalicu s natpisom „Jelena“, dragi mi predmet kojem se ovdje više nije imao tko razveseliti.

„Oprosti što ti je neću ostaviti“, rekla sam, misleći kako svijetom i danas lunjaju mnogi zli ljudi. Netko bi iz obijesti mogao šutnuti i u paramparčad razbiti ovaj skromni materijalni fragment naše zajedničke povijesti, povijesti dviju Jelena koje su se, i ne znajući jedna za drugu, mimoišle negdje u vremenu i prostoru, fizički putujući u suprotnom, iako, biljegom progonstva označene, suštinski u potpuno istom smjeru.

Oprostila sam se od Jelene, tužna zbog njene besmisleno prekinute mladosti. Obećala sam sebi i njoj da neće biti zaboravljena.

I danas gotovo svakog dana pijem kavu s mojom Jelenom. Još uvijek je jedina koja zna sve o meni. Njoj prvoj čitam svoje priče za djecu u kojima se najpametnija i najljepša djevojčica redovito zove, ne mojim, nego baš njenim imenom, a dječaci preziru igru plastičnim puškama i tenkovima. Pričam joj o svim svojim ljubavima i razočarenjima, tražim savjete o odgoju djece, poslu i odijevanju. Pitam je kako je zamišljala vlastiti život prije nego je netko bezdušan stavio u pogon svoju stravičnu kolekciju ubojitih igračaka.

Prožeta zebnjom da moje prijateljstvo postaje pomalo sebično, ponekad upitam samu sebe jesu li neke od tih tema preteške za njenih krhkih osamnaest ljeta.

The post Kava s Jelenom appeared first on Biber.

„Šta mu fali?“ odgovori ona dok mi oko vrata vezuje dotrajali žuti stolnjak.

„Pari grm. Triba ga ostrić pod hitno!“

„A nemoj sad tako.“

„Za misec dana je škola. Neće ga pustit u četvrti razred!“

„Sa ćemo ga, dont vori. Biće lip ki Sandokan.“

Sjedim pred ogledalom nasred hodnika, Mimi mi stavi lonac na glavu, pa škarama odrezuje viškove kose.

Kad joj se obratim, kaže: „Nemoj me molin te više zvat teta Milana. Rekla san ti već. Zvuči ki neka baba.“

Potvrdim glavom i kažem Mimi.

„Moš i na francuskon… Mí – mí“, dobaci majka.

Smiju se.

Ona je majčina prijateljica i kolegica iz računovodstva.

Jedina je odrasla osoba koju, više-manje uspješno, zovem nadimkom.

Dok me šiša, kaže: „Nasmij se malo, vraga ne izija.“

Zacrvenim se.

Ne razumijem zašto moj otac za nju govori da je ružna ki lopov.

Jedno ljeto, majku i mene pozove u selo pored Prokljanskog jezera, u kuću svojih roditelja.

Doručkujem sendvič od pancete, po prvi put pijem kisélínu.

Dok me Mimi uči skok na glavu, majka plivajući viče: „Bome je lakše u moru.“

Onda malo plivam kraul i ronim po plićaku, a Mimi i majka si šamponiraju kosu, pa ju gnjurenjem ispiru, nakon čega se sunčaju u toplesu.

Mimina majka s dovratka viče kako vas sram nije i navucte nešto na se.

„Ajme ti se ako te ćaća vidi“, kaže.

One se smiju.

Kasnije u kući, njen otac me pozove da odem s njim bacit mrižu, na što mu moja majka odgovori: „Ajte vi lipo sami. On van ne zna baš s rukama. Zamrsit će van pel.“

Predvečer ipak odem s njim.

„Ti samo sidi tu“, kaže.

Dok se pasarom vozimo uz rub jezera, sjedim pored drvene kutije s parangalom u koju sam umalo sjeo, gledam Miminog oca kako izbacuje mrežu u boćatu vodu.

Navečer, pod odrinom ispred kuće večeramo salpe ispečene na gradelama, pljuckamo riblje koščice.

Mimin otac priča viceve na koje se samo on smije, pa kad Mimi započne prepričavanje duhovitih anegdota s posla, kaže joj: „Ćerce mila, kolko moš mlit.“

„A javija se pravi“, kaže Mimina majka.

Nakon večere, pijući domaće vino Miminog oca, Mimi i majka se opiju.

Biram kasete i umećem u kasetofon, Mimi i majka plešu po dvorištu, pjevuše uz Zamisli život u ritmu muzike za ples i Dodirni mi kolena.

Mimin otac ih prekriženih ruku gleda i vrti glavom lijevo-desno; njena majka govori nc, nc, nc.

Stigavši po nas, otac potrubi, pa čeka laktom naslonjen na krov Yuga 55.

Mimini roditelji nam poklone domaće pamidore i najlonsku vrećicu punu smrznute ribe izvađene iz jacere.

Pri rastanku, majka im zahvali i poljubi se sa svima tri puta; otac nakon drugog poljupca izmakne glavu.

Nakon par mjeseci, razveselim se kad čujem kako majka telefonira s Mimi, radi šišanja.

„Muko Iruda, kolko morete trackat“, kaže otac pa zapjevuši: „Milaaanaaa Pilaaanaaa.“

„Ne seri“, odgovori majka.

Mimi mi prilikom dolaska pokloni kasetu koju je presnimila sa svoje ploče: novi album grupe Film – Zemlja sreće.

Dok me šiša, gledam ju u odrazu, potajno mirišem.

Nakon što mi majka opere kosu, dok ne zaspim, preslušavam kasetu; pod sobnom lampom čitam popis pjesama ispisan ljubičastom kemijskom olovkom, gledam u majušna slova njenog rukopisa.

Sutradan, dok su roditelji na poslu, pronađem „Start“ skriven ispod posteljine u ormaru njihove sobe.

Upalim Zemlju sreće, listam časopis.

Na bračnom krevetu, legnem pored rasklopljene duplerice.

Prisjetim se Miminih golih grudi.

Na mjestu gdje su usne gole djevojke, poljubim papir.

Poslije nekoliko tjedana, iz svoje sobe čujem majku kako u kuhinji uz kavu nakon ručka priča ocu da Mimi već nekoliko dana nije došla u kancelariju, kako se ne javlja na telefon, kako neka kolegica govori za nju da je kuja trofazna i nek odjebe ća odale i ona i cila joj familja.

„Bolje da iđu. Viš kakvo je vrime došlo“, kaže otac.

Kasno navečer, zazvoni telefon.

„Di si?“ govori majka plačnim glasom.

„U selu. Kod matere.“

„Kako su oni?“

„Dobro… valjda.“

„Pa šta ćete?“

„A ne znan. Ne znan ni di ćemo, ni šta ćemo.“

Par dana kasnije, ležim u krevetu, kroz grilje vidim bljeskove.

Gradom odzvanjaju detonacije, čuje se pucnjava oko kasarni.

Kad zasvira sirena za opću opasnost, nabrzinu se oblačimo, žurnim korakom ulazimo u pećinu adaptiranu u sklonište.

„Sve će nas priklat“, govori neka starija susjeda.

Ujutro, dječak iz susjedstva mi se ruga jer sam se u snu popiškio.

Tijekom povremenih granatiranja grada, s majkom sam u skloništu više od mjesec dana.

Prisilno se navikavam na spavanje u potpunom mraku.

Povremeno, kad otac dođe s ratišta, otrčimo do kuće radi tuširanja.

Pred spavanje, da ne bih slušao hrkanja, škripanja zubima i buncanja, stavim slušalice na uši; vokmen preokreće strane Mimine kasete: Ljubav je zakon, Rob ljubavi, Dobre vibracije, Vlak do zemlje sreće, Doći ću ti u snovima…

Prilikom zatišja, otac stigne kući s ratišta.

Kaže mi da odem u sobu i upalim kasetofon, pa zatvori vrata kuhinje.

Stišam glazbu i prislonim uho na vrata sobe.

Ne čujem ih.

Iziđem iz sobe, prišuljam se kuhinjskim vratima.

Otac govori kako je čuo od nekog vojnika da su ubijeni Mimini roditelji.

Mlatili su ih kundacima, potom strpane u ribarsku mrežu vukli obalom Prokljanskog jezera, nakon čega su ih polili benzinom i spalili.

Majka kroz suze upita za Mimi.

Otac šuti.

Jedne noći, sanjam da sam star otprilike kao Mimi.

Stojimo zagrljeni na nekoj ledini, ljubimo se u usta.

Volim je.

Odjeven sam u vojnu uniformu.

Prilazi kamion.

Šofer se dere da uđem u kabinu.

Glave proturene kroz prozor vozila, gledam Mimi kako mi maše dotrajalim žutim stolnjakom.

Mašem joj.

Najednom, Mimi samo nestane.

Žuti stolnjak leluja naelektriziranim zrakom.

Tijekom vožnje, shvatim da prevozimo leševe Miminih roditelja.

Iskočim iz kamiona.

Dok bježim, rafalna paljba iz kalašnjikova pokosi me s leđa.

Probudim se.

S krova spiljskog skloništa, voda mi kaplje po licu.

Nekoliko godinama poslije rata, zazvoni telefon.

„Ko je sad u ovu uru?“ kaže otac i javi se.

Čujem Mimin glas.

Otac doda majci slušalicu.

Rekla je da je u Zrenjaninu i da je dobro.

„Lipo mi te čut“, kaže majka.

Kratko razgovaraju.

Majka poklopi slušalicu, pa ode u kupaonicu.

Čujem jecaje.

Otac pojača zvuk na televizoru.

Prilikom jednog od zadnjih posjeta Šibeniku, dijelom iz svjedočenja prijateljeva oca koji se nedavno objesio, dijelom iz pronađenih sudskih spisa, saznajem kako je pored luke Mandalina, u preuzetoj JNA kasarni u južnom dijelu grada, pretkraj zime 1992. godine u prostorije vojnog zatvora Kuline dovedeno dvadesetak zarobljenih vojnika i nekoliko civila.

Svakodnevno ih udaraju šakama, palicama, kundacima; cipelare, šibaju kabelima.

Muče ih ogoljenim strujnim žicama i elektrošokerima, tjeraju na međusobne seksualne odnose.

Jednu od zatočenih žena višestruko siluju, prisiljavaju na spolni odnos s jednim od civila.

Ta žena je Milana Janković.

Mimi.

Dok mi frizerka šišačem uklanja naraslu kosu, na radiju zasvira Vlak do zemlje sreće.

Ona pjevuši, pa me primijeti u odrazu ogledala.

„Jel ti to plačeš?“ kaže.

Šutim, nadlanicom brišem obraze.

„Pa nije ova pisma tužna“, kaže ona i nastavi sa šišanjem.

The post Zemlja sreće appeared first on Biber.

Kunjao je Graho i ovog jutra spokojno na mom krilu dok sam mu polako, da ga ne probudim, slagala grahorasta pera, perja i paperja i, kao da ih prvi put vidim, sa čuđenjem se divila bojama u koje su se prelijevala na suncu koje se polako promaljalo iznad šumovitog brežuljka. Grahu sam izabrala kao poklon za svoj peti rođendan, između svih pilića koje je prethodne godine izlegla koka Bilka.

Rezak zvuk telefona zaparao je tišinu našeg lijenog jutra. I Graho i ja smo skočili. Moja mama Zehra već je bila na hodniku i razgovarala na telefonu. Čula sam i da baka Mileva pita je li to Dane. Dane je moj tata, koji je otišao kad sam bila još beba. Nekad bi se odjednom pojavio da nas sve izgrli, da mi kaže kako sam ja njegova sjajna zvjezdica, da mama i baka uglas plaču i da onda dugo dugo u noć s mamom priča i priča. Ujutro kad se probudim nije više tu.

Prislonjene glave uz vrata, čula sam kako mama plače i jeca. Plakala je i baka s njom. Malo poslije mama je došla u sobu i rekla mi da se trebamo odmah nakon doručka spremati na put, da nas dvije idemo kod tate u Beograd i da ćemo tamo proslaviti moj šesti rođendan. Pitala sam je zašto su joj oči tako crvene i napuhane, ona je rekla da ju je sinoć na hodniku propuh ubio.

Nekako sam nasilu popila šolju pjene koju je baka svako jutro baš za mene kupila s vrućeg mlijeka i kojoj sam se uvijek radovala. Počela sam spremati svoje stvari. Naravno, Graho je moja prva stvar! Tražim od bake za njega korpu, a baka kaže da pijetao ostaje kod nje na selu i da će me tu čekati. Plačući idem moliti mamu da povedemo i Grahu, govorim joj da ću i ja ostati na selu ako Graho ne ide s nama. Molila sam ju a ona je žurno kupila naše stvari po kući i bila jako ozbiljna i cijelo to jutro kao da me nije niti čula niti vidjela. Nikad još nisam vidjela mamino lice tako ukočeno, bilo me je strah da se mami nešto loše dogodilo i da će me sad stalno tako ukočenim pogledom gledati a ne vidjeti i slušati a ne čuti. Pobjegla sam plačući, otrčala do Grahe, sjela na travu iza kuće, naslonila se na stablo jabuke i tako plačući zaspala. Mama me probudila i rekla da je sve najvažnije stavila u stojadina te još idemo da se pozdravimo s bakom i krećemo na put. Nisam joj smjela pogledati u lice, vidjeti njene ukočene oči a niti ju opet moliti da povedemo Grahu. Baka je stajala kod auta šireći ruke prema nama. Kako smo se približavale, sve smo više i više plakale; baka za nama, mama za bakom a ja za Grahom.

Baka me uzela u naručje, pa zagrlila i mamu. Tako smo zagrljene dugo stajale, šuteći. Nekako smo sve tri bile naslonjene glavama jedna na drugu, svaka sa svojim mislima, sve dok prostor oko nas nije prorezalo zvonko, radosno i ponosno Grahino kukurijekanje. Pogledam i iza bakinih ramena vidim – na zadnjem sjedalu auta je šarena bakina korpa, u koju sam često skupljala jaja po dvorištu, a u njoj se smjestio Graho! Nisam mogla da vjerujem, pogledam baku i mamu, obje se smiju i plaču istovremeno i obje me grle. Pomislila sam da je sve to san i da se ne događa u stvarnosti, jer mamino lice je sad, iako uplakano, tako lijepo i blago i nema ni traga onoj ukočenosti od jutros i vidim da me vidi i vidim da me čuje, a baka više ne govori da će Graho ostati kod nje. Samo da me neko ne probudi iz ovog sna.

I nije, nije bio san!

Evo već putujemo, Graho se ne čuje, kunja i uživa u obilju kukuruza sa travom što mu je baka pripremila, radio svira neke meni nepoznate pjesme. Pitam mamu hoće li mi dedo Hasan doći u Beograd. Mama kaže sigurno da hoće i da je mu napisala pismo jer telefoni s Bihaćem ne rade, te da će mu to pismo pop Milenko sutra odnijeti. Pitam mamu je li pop Milenko postao poštar, a mama kaže da nema više poštara.

Sad ni na radiju nema više pjesama, stalno najavljuju da je počela neka oluja negdje u nekoj krajini.

Mama mi kaže: Unče, pogledaj Grmeč kako je moćan, daje snagu i kad nam je teško da se ne bojimo.

Okrenem se i vidim!

Stari Grmeč nam snažno maše svojim šumama,

miriše nam puteve svojim travama,

čobanima naredio sviraju nam Bosno moja svojim frulama

i sva stada složno uz jeku zvone svojim zvonima,

natjerao ptice da lete sa nama,

I iza nas,

svoje djece,

a da nam budu sretni putevi

prolijeva vodu potocima i brzacima.

The post Graho appeared first on Biber.

Rođena sam godine tisućudevetstoosamdesetsedme i oduvijek nosim rat u sebi iako svi kažu kako u gradu u kojem sam odrasla nije bilo pravog rata i da ne znam ja što je rat. Babu sam upoznala u Dalmaciji u onim godinama kojih se ne sjećam tako da se iz tog vremena ne sjećam ni nje. Poslije sam je vidjela godine dvijetisućeosme u Novom Sadu kad me je otac poveo sa sobom njoj u posjetu. Baba je imala srčani udar, a ja sam prvi put vidjela njega uz svoju majku i to uplakanog. Ovog puta sam sve zapamtila. Ona je tiho mrmorila o ovcama koje je još onda ostavila same u dvorištu, a on je gutao jecaje. Jednom je rukom micao suze koje su mu klizile niz lice, drugu je položio na njezino mršavo rame. Zavrtjelo mi se u glavi, a onda su i meni niz lice počele kliziti suze. Same od sebe, potpuno neplanski.

Baba je u Novom Sadu živjela s tatinim najmlađim bratom, njegovom ženom i kćerkom. Anja je sad već išla u srednju školu, a imala je i zeca. Svi su stali u osamnaest kvadrata i bili sretni da su do ovdje dogurali.

„Najviše mi je zbog male“, ponavljala je strina.

„Moje suze ionako padaju na tlo“, rekla je.

U Srbiju, u koju nikad prije nisu nogom kročili, stigli su u Oluji kao izbjeglice. Kad su prešli granicu, negdje po putu su razdvojili muškarce od žena i djece. Strica i neke druge muškarce gurali su u kućice za pse da isperu iz njih ono malo razuma kojeg im je ostalo pa im gurnuli puške u ruke i poslali ih natrag na front.

„U jednom trenutku je ugledao pored sebe bocu rakije, zgrabio, nagnuo na usta pa halapljivo potegnuo. Da ne bijaše tamo te flaše ne znam ako bi izdržao sve to“, samo jednom je ispričala strina u stričevo ime isprekidanim glasom.

„Kad smo se konačno našli bio je blijed k’o krpa. Tresla mu se donja vilica“, dodala je rukom se hvatajući za donju čeljust.

Baba, strina i sestrična su se neko vrijeme sakupljale i smucale po sabirnim centrima. Snalazio se kako je tko znao, najčešće uz pomoć rodbine, prijatelja ili u milosti dobrostivih domaćina koji su podijelili svoje, radeći i dnevne i noćne smjene na kojekakvim poslovima. Bili su sretni da su živi i da su skupa. Godinama poslije su, uz pomoć svih koji su mogli i od novčane odštete koju su dobili nakon rata, prikupili novac za ovih trošnih osamnaest kvadrata. Baba, stric, strina, sestrična, a onda i zec. Odlučili su ostati u Srbiji. Poslije svega, nisu imali snage za povratak.

„Dobro je da se Anja ničeg ne sjeća. Neka odrasta ovdje, ‘ko zna šta bi je tamo dočekalo“, rekao je stric. Babi su i dalje nedostajale ovce i njezino ognjište.

*

Godina dvijetisućeosma bila je i godina mog upisa na fakultet. Nakon epizode s babom i tatom koji plače, odlučila sam se za studij u Novom Sadu. Ova je odluka bila jača od mene. Nešto kao prve suze koje sam prolila nad babom i njim. Također, ponadala sam se da ću možda tako konačno saznati što to zapravo znači biti Srbin. U mojoj obitelji se o tome šutjelo, samo se slušalo u nijemoj nevjerici što spikeri pričaju na televiziji i radiju. Kad bismo i pokušali nešto reći, svima bi zapelo u grlu. Nismo pričali ni među sobom, previše nas je boljelo. Povjerovala sam da će mi se grlo u Novom Sadu otvoriti, samo ovdje su me doživjeli kao Hrvaticu. Jedan od profesora me čak prozivao Ustašicom. Bio je Slovenac i rekao je da se šalio. Mislio je da ću se tako lakše opustiti, a meni se iznad glave nadvio tamni oblak koji sve godine provedene u Novom Sadu nije propuštao zrake Sunca da me ogriju. Prostudirala sam tako čitav studij skiseljenog, tužnog i zbunjenog lica. Uz silan trud da se uklopim u novu sredinu, izgledala sam tragikomično.

*

Kad je Anja upisala fakultet smjestili su babu u dom. Nije više mogla provoditi vrijeme sama. Padala bi dok bi napravila ta tri koraka do zahoda. Više nitko nije imao vremena za nju. Jednom tjedno odlazila sam u posjetu joj. Imala je cimericu, babu Jelu. I Jela je stigla u Srbiju kad i ona i iz istog razloga. I Jela je bila Dalmatinka. Obje su uglavnom ležale svaka u svom krevetu, osim kad bi jele ili išle u zahod. Jela je bila predebela, a Anica premršava da bi samo tako ustajale. Nisu imale ni volje. Jela je pričala glasnije, najviše o tome kako joj nedostaje obitelj, a nitko više nema vremena za nju. Mnogi su sad već i u inozemstvu. Moja baba je govorila tiho, gotovo šapatom. Da bih je razumjela, morala sam se naginjati nad nju i prisloniti uho tik uz njezina usta. Čak bih se i tako naprezala da čujem što mi to priča. Često bih od njezinog mrmljanja razabrala samo poneku riječ: ovce, stado, dvorište, ognjište, gumno, loza, traktor, kolona, grob. Često bih se ulovila i kako zahvaljujem Bogu da od njezina mrmorenja ne mogu jasno čuti baš sve.

„Šime s kojim je did inače igrao boće uz bukaru vina, jednog nas dana samo više nije pozdravio“, rekla je.

„I poslije se pravio da nas ne pozna, okretao glavu od nas, a stalno smo ga viđali pred kućom.“

Spominjala je i strica Milana kojeg su zaklali ispred crkve i kako je nečiji sin gurnuo babu Šimicu u gusternu da se utopi. Prema babinoj predaji, još su dvojicu muškaraca našli mrtve u njihovim gusternama. Pričalo se kako su sami skočili, ona u to nije povjerovala, a za Šimicu se znalo tko ju je i zašto gurnuo. Vrhunac je bio kad su Iliju policajca poslali kući s posla čitavog obučenog u eksploziv. Zadnje što mi je baba ispričala na ovu temu je kako se susjeda Janja sjetila da je sakrila pijetla u maštelu za grožđe u podrumu kad su već krenuli za Srbiju. Kolona je stigla tek do Kistanja, Janja je htjela skočiti s traktora da mu se vrati i izvadi ga da ne crkne, a skoro svi oko nje su joj se od muke nasmijali u lice. Moja baba se nije smijala jer je i sama mislila na svoje ovce i tuke.

Svaki put kad bi rekla sve što je imala za reći, sporo se podizala u sjedeći položaj pa se naginjala prema noćnom ormariću u kojem je čuvala mali drveni češalj. Pružala bi ga prema meni mršavom drhtavom rukom i molila da je počešljam, ispletem tanku sijedu kosu u pletenicu pa je sakrijem pod crni rubac. A onda bi u pravilu pitala za Anju. Jednom sam došla u posjetu i donijela drvenu naljepnicu u obliku ovce. Zalijepila sam je na noćni ormarić uz babin krevet da je čuva. Nisam znala kako bih je mogla oraspoložiti. Već sljedeći put drvena ovca više nije bila tu.

*

Godinu dana je moja baba provela u domu kad je umrla baba Jela. A onda je za nešto manje od mjesec dana umrla i ona. Kad sam otkazivala obavezna predavanja na fakultetu zbog sahrane, dvije su mi se kolegice zagledale u lice. Nikad im nije bilo sasvim jasno zašto sam toliko pogubljena, a tog sam dana bila još pogubljenija.

„Toliko je vremena prošlo od tog rata, šta bi mi ovde trebali da kažemo posle NATO-vog bombardovanja?“ često bi objašnjavala prva.

„Jednostavno prevaziđi“, dobronamjerno bi savjetovala druga.

„Umrla je moja baba. Sahrana je u Dalmaciji pa javljam da me neće biti“, progovorila sam nespretno s boli u grlu kad su obje prasnule u čudan smijeh.

„Vi ovdje barem znate gdje pripadate“, pomislila sam spustivši pogled od bolnog srama u pod, ne progovorivši ni riječi.

Krenula sam autobusom u rodni mi grad. Noćna vožnja uz jedno presjedanje. Kad smo stali na granici skoro sam se ispovraćala. Mučne su mi te granice, podjele, posezanja za putovnicom u grobnoj tišini, odmjeravanja carinika i čekanje odobrenja. Na stanici su me dočekali mama, tata i brat, a onda smo zajedno krenuli u selo. Očistili smo zapuštenu kuhinju i dvorište stare kuće, posložili hranu i piće, a kapiju dvorišta ostavili širom otvorenu. Prvo su stigla mrtvačka kola iz Novog Sada. U njima su uz vozača i babu bili stric, strina i Anja. S njima je zadnji put iz ovog istog dvorišta na dalek put otišla, s njima se zadnji put i vratila. Unijeli smo šutke kovčeg s babinim tijelom u staru kuhinju u kojoj je nekad hranila obitelj i zapalili svijeću, a onda je u dvorište ušla grupica baba koje za rata nisu napustile svoja ognjišta i koje su nedjeljom išle u onu drugu crkvu, koja nikad nije obrasla u raslinje. Nekad su skupa s mojom babom ribale robu u istoj seoskoj jarugi, posjećivale jedne druge s familijama na Božiće, imendane i krsne slave, zajedno čuvale i ovce i djecu. Jecale su i ridale nad babinim mrtvim tijelom zazivajući njezino ime glasnije od svih babinih rođenih sinova, kćeri, unučadi, snaha i zetova.

The post Moja baba Anica appeared first on Biber.