Djevojčica u narančastoj trenirci

 

Tanja Javorina

 

 

3:03. Kiša je prestala prije pola sata. Reflektori razgolićuju blatne stope i smeće razbacano posvuda – plastične vrećice, konzerva, potrgana tenisica, dječja rukavica, glava plišanog zeca… Kraj ograde šeta muškarac u maskirnoj odori. Prilazi mu kolega u plavom i pruža plastičnu čašu iz koje se puši. Čaj, kave odavno nema. Pitam ih ima li kakvih promjena. Ništa do jutra, kažu. Pomičem ogradu i ulazim u drugi sektor. Ne zadržavam se jer ne znam tko mi ulijeva veći osjećaj nelagode, vojska ili policija. Oduvijek.

Hladno je, prehladno za ovo doba godine. Lokalni stanovnici kažu da je to od Dunava koji mirno teče par stotina metara odavde. Nijemog svjedoka još jedne ljudske tragedije, izgubljenih pogleda, tihe kolone, bosih nogu i dječjeg plača. Što bi on sve ispričao da može…

Prolazim pored reda šatora iz kojih se čuje tek poneki kašalj ili duboki uzdah. Nepodnošljiv je miris koji prodire iznutra. Smrad znoja, fekalija, straha i neizvjesnosti. Čini mi se kao da je ušao u sve pore u mojoj koži i da ću ga zauvijek osjećati kao kroničnu posljedicu noći koja nikada neće završiti.

„Spavaju?“, čujem glas iza sebe.

„Da. Ili se barem pretvaraju, zbog ostalih“, odgovaram.

„Idi se ugrij i odmori malo, sad će Luka doći.“

„Neka, nisam umorna. Samo ću otići po vode“, kažem i krećem prečicom prema izlazu.

Troje nas je i ove noći. Desetak međunarodnih organizacija, a većina volontera nestane čim se smrači. Kao da time prestaju muke stotina ljudi u kampu, glad, žeđ, pothlađenost, bolesti i užasan osjećaj nepripadanja. Kao da s mjesečinom dođe pauza od prelaska granica, registracija, razdvajanja obitelji, prebrojavanja, ukrcavanja u autobuse i strepnje od postavljanja novih žica. Kao da noću ti ljudi prestaju biti bezlična masa s naslovnica – „prijetnja europskim vrijednostima, teroristi, nositelji epidemija, neradnici i vječni korisnici socijalne pomoći“.

Ispred liječničkog šatora vidim djevojčicu kovrčave crne kose kojoj majka pomaže zakopčati za dva broja veću jaknu. Loša sam u procjenama starosti, ali rekla bih da su joj tri, četiri godine. Uvlačim ruku u džep i vadim čokoladicu koju uvijek nosim uza se da nekom zasladi dan. Ili, u ovom slučaju, noć. Pogledom tražim majčino odobravanje, i kad mi kimne, pozdravim malenu i pružim joj čokoladu. Prvo me pogleda velikim smeđim očima pa ju uzme i spremi u jaknu. Primijetim da ispod nje ima narančastu trenirku.

I danas će s prvim reporterima doći ministar da obiđe kamp i, gledajući u kamere, pozove na empatiju, solidarnost i strpljenje te podsjeti da smo prije skoro 25 godina i mi bili izbjeglice, i naš narod je imao slična iskustva. Koji je to naš narod?

 

**

„Tko će pomoći D. da ispravi ocjenu iz matematike?“, upita učiteljica.

Spuštam glavu i prvi put primjećujem sitne zelene točke na naslovnici udžbenika iz Prirode i društva. Ako ih povežem možda nastane neka životinja… Krišom bacam pogled naprijed da vidim mogu li se bolje sakriti iza Igorovih leđa da me učiteljica ne prozove. Treća se klupa u srednjem redu sad čini tako blizu, na nišanu. Uostalom, ima boljih od mene u matematici – Anita, Lovro, Mario. Ja imam peticu jer se trudim, oni su rođeni za matematiku i baš ju vole, pa je bolje da joj oni objasne. A i stvarno mi se ne da ostajati iza nastave da bih njoj objašnjavala množenje dvoznamenkastog broja. Ako nije shvatila kad je učiteljica objašnjavala, neće ni kad ja pokušam.

„Anita, hajde, dogovorite se kad ćete sjesti da joj to malo objasniš, može?“ Nije to bilo pitanje, svi to znamo. Ona kiselo kimne, a ostatak razreda odahne.

D. je naknadno došla u naš razred. Doduše, vrlo brzo nakon početka školske godine 1995./1996., ali ipak, nije s nama bila od prvog dana. Učiteljica nam je rekla da je ona izbjeglica iz Vukovara. Izbjeglica. Izbjeglica. Izbjeglica. Što više puta izgovoriš tu riječ, to ona postaje udaljenija, praznija i manje te se tiče. Sjedila je na početku reda do vrata. Da baš tamo nije bio izlaz, možda ju nikada ne bismo ni uočili.

Početkom 1980-ih u zapadnom dijelu Zagreba gradilo se novo naselje pa su za te potrebe izgrađene drvene barake u kojima su stanovali radnici. Kako su se radovi primicali završetku, tako su se radnici vraćali svojim kućama, a samo je mali dio njih ostao do kraja. Taj kraj bio je kraj 1991. godine kada su u barake privremeno useljene izbjeglice s područja Vukovara i okolice. Kasnije i dio ljudi iz Bosanske Posavine.

Škola je od baraka bila udaljena dva bloka zgrada. Ti blokovi činili su barijeru, štit od došljaka, prognanika, „onih“. Znali smo gdje se nalaze, ali malo je tko od nas ikada uživo vidio barake, kamoli uvjete života tamo. Bilo je to opasno mjesto na koje su nas odrasli suptilno ili izravno upozoravali. Bilo je to mjesto siromašnih, prljavih, neodgojenih, delinkventnih stranaca.

Potiho se pričalo da je D. izgubila oca u ratu, iako nismo shvaćali što je to rat, tko protiv koga ratuje i zašto. Nismo razumjeli ni zašto D. svaki treći dan, pa i na razrednoj fotografiji, onoj s Dana škole i izleta u eko selo, nosi narančastu trenirku. Nismo znali što znači da nema, samo nam je ta neimaština bila odbojna. Zaključili smo da se ne kupa redovito, ne pere odjeću i da spava na tko zna čemu. Nismo shvaćali ni zašto joj učiteljica često progleda kroz prste i pokloni dvojku zbog tog mističnog statusa izbjeglice.

Pričala je nekim drugačijim naglaskom i govorila patike. Nije se isticala ni muzikalnošću ni nadarenošću za sport. Nije bila neodoljivo zabavna i nestašna niti je bila posebno lijepa. Kako god definirali narodnost ili državni teritorij, D. nikada nije bila naša.

Tijekom četiri godine koliko je bila s nama, nismo čuli njenu priču. Nitko ju nije ni pitao „jer je sve to još svježe“, „jer se takve stvari ne pitaju“, „jer se sigurno srami što živi u baraci“. Iz dobrih namjera doveli smo ju do vrata pakla. Iz straha da ju ne povrijedimo (ili da to nama ne izazove nelagodu s kojom ne znamo što ćemo), ogrnuli smo se tišinom i izgradili neke svoje vizije njenog života. Nismo joj dali priliku da priča o svom rodnom gradu, o najdražem plišanom zecu, maloj plastičnoj gitari ili fotografiji s prvog kupanja na Adi koju nije stigla ponijeti sa sobom. Bojali smo se otvarati rane vjerujući da će ignoriranjem zarasti. Kao da svaki povratak iz škole u par skučenih kvadrata i red ispred zajedničkih tuševa nije rana koja svakodnevno krvari. Kao da smo ju nekim pitanjem mogli podsjetiti na rat jer ga je, eto, baš zaboravila u travi pored barake.

Ostavili smo ju na rubu razreda, na rubu naselja, na rubu društva. A mogli smo bolje. Morali smo bolje.

 

**

Popila sam vode te uzela drugu čokoladicu iz torbe i spremila ju u džep.

„Vratila si se. Nije ti hladno ovako dugo vani?“

„Nije“, odgovaram.

Lažem. Hladno mi je i gotovo ne osjećam nožne prste. Ali ostajem u sektoru jer želim da znaju da nisu sami. Da postoji netko tko izlazi na popravni ispit života i nastoji osjetiti kako je biti u njihovim patikama.