Riba na udici

 

Vera Kalin

 

 

Slušam kucanje mojih prstiju po starim vratima što su se ispriječila ispred mene. On živi u onižoj zgradurini s oronulom fasadom i slijepim oknima oko čijih se rubova razlijeva vlaga i plijesan poput šminke. Proteklih godina prošao sam mnogo puta pored ove zgrade, ali nisam nikada ušao unutra, među njene hladne zidove išarane kemijskim olovkama i flomasterima. A sada sam konačno ovdje, stojeći na njenom pragu.

Pitam se hoće li me vidjeti, prepoznati moje sivkaste oči, koje skrivaju uvijek sanjivi kapci, za koje mi moja majka kaže da sam naslijedio od tate. Pomisao na tatu tjera me zapitati se bi li on, ako me vidi odnekuda, odobrio ovo. Odmahujem glavom da si otjeram tu misao, podsjećajući se da ovo radim i za njega.

Iza zidova oglašavaju se nečiji koraci. Trenutak potom, kvaka zaškripi.

„Zdravo“, kažem, ne sačekavši da žena koja mi je otvorila pokaže dokraja svoje lice.

„Da?“ reče ona.

„Ja sam Dragan“, kažem. „Čuli smo se u ponedjeljak.“

„A, Vi ste“, rekne i skloni se ustranu. Kosu je skupila u kratak rep, a široka bluza, s jednim otpalim dugmetom kod vrata i mrljom od nečega što je nalik pljuvački, slobodno joj pada preko suknje koja seže sve do zemlje. „Uđite.“

Ulazimo u tijesan hodnik obrubljen razbacanim cipelama. Krenem se izuti, ali me ona sprječava.

„Svakako je za čišćenje“, kaže mi.

Obuven zakoračim za njom u drugu prostoriju, koja je po onom što uspijevam opaziti: štednjak na drva u kutu, četvrtasti stol s oljuštenim nogama, kauč s pokidanim jastucima i mali tabure na kojem je nekoliko novina; dnevni boravak i kuhinja ujedno.

„Može kava?“ pita me ona, a ja, zastao ispred kredenca na kojem je poredano nekoliko okvira za slike oko kristalne pepeljare pune sitniša, ne odgovaram. Gledam u dvoje mladih na slici s njihove svadbe, pa potom u ta ista ozarena lica kako sjede na nekoj plaži sa slabunjavim djetetom u naručju, te u muškarca koji sjedi za pisaćim stolom s penkalom u ruci. Pretpostavljam da su oni, baka i djed. Nikada dosada nisam ih vidio, niti sam pak mogao zamisliti kako izgledaju – moja majka mi je rekla, jednom davno, kad je tata otišao od kuće, da nije uzeo sa sobom ništa što bi ga podsjećalo na roditelje ili pak na djetinjstvo. Tada uočavam fotografiju položenu naopako na udubljenom dijelu kredenca. Uzimam ju i vidim tatu, sigurno desetogodišnjaka, kako stoji pred visokim muškarcem s oblim trbuhom koji bi morao biti, tako pretpostavljam, djed. Obojica se smiju, dok u rukama drže veliku ribu, još uvijek zakačenu na udici.

„Tako sam ju našla“, kaže mi žena stavši do mene, koju nisam primijetio. „Nije moja stvar, pa sam ju ostavila.“

„Kako je on?“ pitam.

Sliježe ramenima.

„Želiš li ga vidjeti sada ili da prvo popijemo kavu?“ kaže mi.

Osjećam kako mi se na onom mjestu, za koje sam oduvijek mislio da mi se na njemu nalazi duša, nakuplja težina kao gusta smola.

Sobna vrata su zaškripala.

„Spavaš?“ upita žena, vireći kroz procijep. Otamo se umjesto odgovora čuje jaukanje. „Imaš gosta“, kaže ona, i okreće se prema meni. „Uđi“, kaže mi. „Ako nešto zatreba, zovi.“

Kimam glavom i čekam da ode, prije nego udahnem nekoliko puta i uđem u sobu. Unutra je tamno, sunčeva svjetlost jedva se probija kroz nekoliko rupica koje stvaraju šare na spuštenim roletama. Vonja na ustajali dah, znoj i lijekove. Primjećujem krevet ispod prozora i u tom trenutku osjećam kako mi se smola sve više razlijeva po duši.

Primičem se bliže i sjedam na rub kreveta, odmah do koščatoga tijela uvijenog u izgužvane plahte. Ruka mi se trese dok ju polažem na pjegavu staračku ruku koja viri ispod njih.

Otvara oči. U njima opažam isto ono sivilo što se ljulja u kolijevci ispletenoj od zamršenih trepavica što se pojavljuju iz dubokih, poluspuštenih kapaka. Čini mi se da u tom hipu gledam u tatine oči u kojima sam mogao, dok je bio živ, vidjeti odraz cijeloga svijeta.

„Zdravo djede“, uspijevam progovoriti.

Obrve mu se svijaju prema čelu, od iznenađenja, od radosti, od čega li, ne uspijevam procijeniti, ali pomišljam da to mora biti olakšanje što ga je netko konačno došao posjetiti, poslije toliko godina razdvojenosti i toliko godina samoće.

„Dobro izgledaš“, lažem mu, pretpostavljajući da je prošlo poprilično vremena otkad je stajao ispred zrcala i susreo se sa svojim pogledom, koji je iste boje kao onaj kojim ga sada pokrivam.

„A ja? Uzalud sam porastao, zar ne?“ kažem, odmah shvaćajući koliko glupo zvučim pred tim čovjekom koji me nije nikada vidio, a ne znam je li bio svjestan moga postojanja prije ovoga dana. Ne znam što se točno dogodilo, jer majka mi ne želi mnogo ispričati, a i ja ju ne želim mnogo pitati, ali znam da se djed prvo naljutio na oca jer nije htio ratovati, rekavši „Neću ubijati ljude koji su mi do jučer bili prijatelji“, tako je rekao, i kad je djed počeo negodovati, otac je pokupio prnje i otišao. Kad je rat završio, otac se pokušao vratiti kući, ali mu djed nije otvorio jer se povrh toga toliko naljutio što je uzeo za ženu djevojku s neprijateljske stane, i još druge vjere. Majka mi je rekla da je bakino vrištanje tijekom vikanja na sina iza zaključanih vrata dugo pratilo oca u snovima.

„Uskoro ću završiti fakultet“, kažem. „Kad dođem sljedeći put, odvest ću te nekamo da zajedno proslavimo. Ako želiš, možemo ići i u ribolov.“

Djedova usta se pomiču. Otvara ih, ali iz njih se slijeva samo iscjedak teških uzdaha. Pomislivši da želi nešto reći, a teško mu je glasno govoriti, primičem se prema gore i naginjem nad njegovo lice. Djedove usnice skupljaju se još toliko da mi na trenutak izgledaju da će se osmjehnuti, ali umjesto toga, samo časak potom, osjećam njegovu slinu kako se slijeva niz moj obraz.

Ispustio sam njegov dlan i drhtavim prstima opipao svoje lice u nevjerici. Prsti su mi upali u pjenu sakupljenoga gnjeva.

Gledam u djeda. Usta su mu još uvijek smežurana, a u njegovim očima ugnijezdila se ljutitost.

„Nadao sam se da neće biti ovako“, kažem i sliježem ramenima. „Samo sam ti htio reći da smo dobro. Mama te je pozdravila i poželjela ti da ozdraviš.“

Djed ne odgovara, samo se mršti i trepće, otvarajući i zatvarajući kapcima suhe oči.

„Na meni je bilo da probam“, osmjehujem se s gorčinom i ustajem s kreveta.

Prije izlaska osvrnuo sam se i još jednom pogledao u njegovo tijelo koje je ležalo u kutu sobe.

„Što god napravio, ti si mi djed i ja te volim, a ovo neće ništa promijeniti“, kažem. „Neću ponovno doći“, dodajem. „Želim da to znaš.“

Pričinilo mi se da sam čuo kako su napuknula njegova crnila u teškom izdisaju. Ali, ne mogu biti siguran da je to istina.

Izlazim iz sobe i zatvaram vrata za sobom.

Žena koja me je dočekala vrti se oko štednjaka pripremajući ručak.

„Toliko?“ kaže mi čim sam ušao u dnevni boravak.

„Imam nešto“, kažem. „Moram ići.“

„Nismo popili ni kavu.“

„Doći ću drugi put“, kažem, a ona mi se osmjehuje, ne osjećajući moju laž.

„Da ti dam kišobran, počela je kiša“, kaže mi i nekamo odlazi.

Dok ona pretražuje, zastajem ispred kredenca i zagledavam se u taj zamrznuti trenutak sreće, sačuvan u dva široka osmijeha nad zinutim ustima ribe na udici. Ne razmislivši dvaput, a čuvši njene korake, uzimam sliku, te ju spremam ispod pojasa i pokrivam košuljom.

„Evo“, kaže ona i pruža mi poluslomljen crni kišobran.

„Hvala“, kažem, pružajući joj ruku da se rukujemo te izlazim iz tog mjesta bez sunčeve svjetlosti.

Kad sam stigao doma, zatekao sam majku kako postavlja stol. Odlazim presvući košulju i isprati lice prije nego sjednem za stol nasuprot nje.

„Kako je bilo?“ pita me.

Šutim, osjećam nesigurnost zbog toga trebam li joj ispričati. Moja majka optuživala je sebe cijeli život zbog tatine odluke, iako joj je za života stalno ponavljao da to nije njena krivica. Izgleda da je najveći udarac doživjela kad im se javila da ih pozove na pogreb, a djed joj je spustio slušalicu ne saslušavši ju uopće.

„Bio sam kod djeda“, ipak joj rekoh, sipajući si juhu u tanjur.

Žlica joj je iskliznula iz drhtave ruke i zazvonila na stolu.

„Kod djeda?“ ponavljala je kao da se želi osigurati govorim li istinu.

Izvlačim sliku ispod pojasa i spuštam ju na stol pred nju.

„Pozdravlja te“, kažem joj. „Rekao mi je da mu je žao.“

Majci ubrzano počinje pištati zrak kroz nosnice. Uzima uokvirenu sliku između dlanova i gleda u nju.

„Djed ti ju je dao?“ kaže, sa zjenicama skrivenim iza koprene od suza.

„Da“, kažem.

Ona ustaje, zastaje ispred police pored televizora i stavlja uokvirenu sliku odmah do one s moje mature. Neko vrijeme stoji tako i suznim pogledom miluje tatino lice na slici. Zatim se okreće prema meni, a između obraza probija joj se poput zvijezde padalice bljesak malog osmijeha, i s tom mekano zakrivljenom linijom iscrtava trenutno skicu moga zamišljaja sreće.

Ponekad, kažem sebi, bolje je da čovjek prešuti istinu. Naročito kad ta šutnja okončava staru bitku što nije moja pa da ju vodim.

A nije ni njena.

 

Prevod: Borislav Pavlovski