Prozori

 

Srđan Gagić

 

„Sjaši s tv-a stoko bezrepa!“ urla otac na bezdušan ravni ekran televizora, s kojeg se krevelje uvijek ista lica što slabo mare za živce mog oca, velikog zelenog guštera koji se razvlači po plišu pozajmljenog dvosjeda i palaca jezikom na virtualne neprijatelje, krklja i rukama grabi u prazno. Posred čela mu iskoči velika pulsirajuća žila, njegovo treće oko što sve vidi i duboko proživljava, migolji se i poskakuje kao gladan crv pod seborejičnim pokrovom, pa psuje i prijeti ovima što ga ne čuju i što se psovki i prijetnji ionako ne plaše.

Onda slušamo isto: deda partizan, on komunista, a mi mu dođemo najslabija karika dostojanstvenog porodičnog stabla koje će s nama konačno istruliti; mi smo gnjile jabuke u zdjeli koje oko sebe šire neumitnu epidemiju propadanja, konačna smrt što decenijama kasni. Na popisu stanovništva insistirao da se u polje nacionalnost napiše: ponosan Jugosloven hrvatskog porijekla sa stalnim prebivalištem u Srbiji. Popisivač je pokušao da mu objasni pravila igre, ali je suočen s gnjevom mog oca odustao od te namjere pa je na svoju inicijativu i iz sitne pakosti upisao kratko: Srbin.

„Vidi ovog što se guzi po cijeli dan na televiziji! Pa koje si ti sad mudo!“ Tako izvaljen na dvosjedu, dok mlati rukama i prijeti kvrgavim kažiprstom, podsjeća na guštera izvrnutog na leđa kojem u suštini – nema pomoći.

„A šta si ti? Moj sine, kurac na biciklu. Kraj.“

 

**

Pamćenje je uvijek tu negdje. Juče sam se sjetio teških drvenih roletni na Stelinim prozorima, koje nisam volio. Nosile bi mrak u sobu čak i ljeti, a svjetlost bi u tankim ravnima presijecala prostoriju u kojoj bi se od svega jasno vidjele samo čestice prašine što tromo lebde u vazduhu… Kao mrena su se, jedna za drugom, spuštale i dizale pred mojim očima; djeca vrište iz kolica, roditelji šetaju tromo i pitajući se kakvom su to skičećem čudovištu dali život, domaće se mačke nezainteresovano razvlače po bedemima, a ja ih čas vidim čas ne vidim i za mene su svi oni više slike nego živi. Vidik mi presijeca fantomska roletna, a od sunca kao svici titraju pred okom pjege. Na balkonu, na pretposljednjem spratu zgrade, ja sam strano tijelo što ga zemlja nasilno pokušava odbaciti kroz proreze prošlog.

Kao i drugi, morala je poći i Stela i sa njom Maks koji je već sljedećeg dana lipsao negdje u putu. Pakovala je tanjire i escajg, uramljene slike na kojima su se mahom mrštili pokojnici. U prvim godinama rata umro je i djed, neprimjetno i tiho, pa mnogi i danas misle da je živ. Za njim je najviše patila ona, jer je u velikoj prizemnoj kući sa četiri sobe živjela sama s Maksom, koji je od djedove smrti načisto posenilio i često samo stajao okrenut zidu, načuljenog uha i isplaženog jezika, i zurio u nevidljive insekte koji su pred njegovim ćoravim okom ispisivali tajne poruke. Stela je vjerovala da Maks gleda u dedu – čiji se duh, valjda, razvlačio po vanjskom zidu kuće – pa je Maksa od tada posebno tetošila, ali je matorom i umornom psu uglavnom bilo svejedno i čekao je da mu invazija nevidljivih mrava okupira tijelo i oslobodi ga reume i života. „Vratićemo se brzo“, govorila je majka dok su joj grudi ispod lagane košulje drhtale kao u groznici. Birala je knjige koje će ponijeti, no istina je da joj je pred okom bio samo užas neizvjesnosti i da je umjesto slika i naslova na koricama vidjela mutne i mračne vizije budućeg. A ja sam, stojeći na dovratku, gledao u guste, teške zavjese na dvokrilnom prozoru i negdje duboko u sebi bio srećan što one ostaju u toj kući same.

Posljednjih godina Stela je živjela u domu na drugoj obali rijeke, u velikoj kući koja je bila tek nešto mlađa od nje. Mi smo je posjećivali na smjene, svi sem oca, a činilo se nikad dovoljno. Kad god bi se vratila od Stele, majka je bila umorna i ćutljiva. Mogla je osjetiti blizinu njenog kraja na koji nije spremna. Sjela bi za kuhinjski sto i gulila krompire za večeru dok ih ne bi bilo dovoljno da se nahrani pola solitera. Onda bi uzdisala brišući obraze blatnjavim dlanom i niko se ne bi usudio prići da je tješi, jer to se u našoj porodici nije radilo. Prećutno smo vjerovali u ljekovitost suza iako smo s godinama postajali rezistentni na tu medicinu. I mada nismo bili sasvim svjesni razloga majčine patnje, znali smo da utjehe nema, a valjda je s vremenom i ona dolazila do istog uvida pa je do dana Steline smrti i sama prestala da plače. Na sahrani moje bake majka je čak i pjevala.

Otac bi gunđao što se novac troši na Stelino luksuziranje, ali se ono nikad nije dovodilo u pitanje. „Nek se vrati tamo. Beograd nije vaš!“ govorio bi otac i šrmckao iznad svog čaja. „Nek ide tamo, pa tamo nek crkne. Nisam ja Rokfeler.“

I ja sam posjećivao Stelu; kad ne nađem nijedan drugi valjan razlog da izbjegnem povratak kući, odlučio bih velikodušno da je posjetim i provedem još koji sat daleko od svoje kule i njenog nesrećnog ključara. U razlistalom dvorištu doma u kojem su se kao stjenice načičkali ljudi na zalasku, kao posljednji trzaji koji opominju da uskoro nastupa smrt, bilo je nečeg svečanog.  Stela, koja je cijelog života vodila bitku protiv mraka svojih teških drvenih zastora, našla se u najsvjetlijoj kući na svijetu. Ali Stelu je mrak opet, nekako, prevario, jer je ubrzo po dolasku u dom skoro potpuno obnevidjela. Njene sive, vodenaste oči postale su slijepe; gledala bi obično ka nekoj nevidljivoj tački koja je sažimala sjećanja kao slike i ona bi ih, valjda, tada i vidjela, negdje unutra, sa skrovite strane. Ja bih joj u pogledu vidio čega ondje možda nije ni bilo: ili je svega toga i bilo u Steli, ali smo mi prestali da je vidimo onog trenutka kada smo napustili zavičaj. Kada se izmjestila iz svoje prirodne scenografije, kad je nestalo velikih mračnih prozora, ucvjetane kecelje i brašnjavog kuhinjskog stola, možda je već tada nestalo Stele, ili je ona za nas ostala sahranjena, zatrpana pod temeljima svog doma, pokopana ispod duda u dvorištu, a na mjesto njenih grudi poboden kalem s kojeg će se neka druga djeca hraniti voćem.

Nisam mnogo razmišljao o njoj, našim susretima i onome što slijedi, ali su se te slike godinama kasnije javljale i iznova ispisivale, i dopisivale, uostalom;  um je rado razgrađivao memoriju i falsifikovao sve što je trebalo. Sad mi se čini, tog posljednjeg puta, nekakav mi se drhtaj sjurio duž kičme i poluglasno sam zacvilio. Ili sam samo pomislio cvili! dok su nepodmazane šarke zatvarale za mnom kapiju i odradile posao umjesto mene.

Vratićemo se kroz jednu drugu kapiju – majka i ja. „Najbolje bi bilo da se i ne vratite. Beograd nije vaš!“ Više od bolesti koja mu je oduzimala sve više, oca je izjedala činjenica da nikad više neće vidjeti mjesto na kojem je postao moj otac, vojnik, oficir. Za mene, grad u kojem sam se rodio samo je jedan od gradova, nikakva uspomena, nikakav poznat osjećaj; malo neizvjesnosti i želje da ponovo ugledam Stelinu kuću, mutna nervoza koja prolazi kroz kosti i kičmu i trese mi lijevo stopalo dok prekrštam nogu preko noge. Nepozvani koji ide od jedne tačke do druge, od ne-doma ka ne-domu.  Ako nema zavičaja, nema mjesta na svijetu koje bi te vezalo.

Nepoznat čovjek zaliva cvijeće ispod prozora – oni su bijeli, aluminijumski, i sunce se o njih odbija. „Nije Beograd naš!“ odzvanja u glavi očev glas i nešto mi teško gmiže od grudi ka grlu i ja zamišljam oca, malog zelenog guštera kako mi mili po mozgu. Stranac se nadvija nad mirisnim lejama, finim rukavicama skuplja baštenske bube i puca mu kurac i za Beograd i za nas i lijep je, uglađen čovjek i ovdje je da stvori svoj dom. Za neke smo stranci uvijek bili mi, i to je istorija svijeta. ,,Nije Beograd naš!“ a mi mu se prvim vozom vraćamo. Ondje je otac, u svojoj kuli iz koje ne silazi. Beograd nije njegov i on je veliki zeleni gušter koji će umrijeti bez sunca. Gledam u prozore i više ih ne prepoznajem. Teških drvenih roletni nema i, odjednom, sve je jednostavno bijelo i čisto. Gledam u kuću bez prozora i mislim, sigurno su i oni otišli sa Stelom. Nema ničeg prirodnijeg od toga, šapućem dok gledam kako se tresu majčine mlitave sise.

 

**

„Sjaši s tv-a stoko bezrepa!“ urla otac na bezdušan ravni ekran televizora. Čudo tehnike sa kojeg se krevelje oni koji su nas nekad potjerali. Otac ima osamdeset godina i sve je sivo i tiho. Ja imam upola manje i često sjedim pored njega, jer nema drugog mjesta na koje bih otišao. Osamdesetogodišnjaci su kao djeca, a četrdesetogodišnjaci – to je tek ništa, ljudi na sredini – ispred nema još mnogo, a iza mrak. Ocu svake večeri prije spavanja kuvam čaj, kako je majka radila, šoljicu za smirenje, koja ga razgnjevi. Bezrepi se šepure po televizoru, provlače ruke kroz ekran i grabe po sobi šta stignu. Jedna ruka siječe struju, druga zavrće vodu, treća me hvata za gušu i steže. Onda ustanem iz fotelje, nakon što me prvi san izlomio i izmučio, i prelazim u svoju sobu. Ondje se već razbudim pa silom stežem oči i mislim, možda ću tako i umrijeti, ali mi se pred očima kao na kaleidoskopu smjenjuju pogledi što vire kroz teške drvene roletne i najčešće do zore ne uspijem ponovo da zaspim.