Plovak

 

Sanja Radulović

 

Kupatilo je mjesto gdje mogu glasno plakati. Tamo šištanje vode iz  tuša dominira i guta moje jecaje. Sjećam se majčinih riječi Nemoj plakati! Budi jaka! Te riječi su u mom poimanju izjednačile slabost sa suzama i živjela sam u nekoj vrsti prećutne identifikacije sve dok nisam dovoljno odrasla da naučim da su suze ljekovite. Od tada ih ne gutam, ali kad ih puštam na slobodu i dalje koristim kupatilo i tuš. To je moj prostor za suze, kao što je nebo prostor za puštanje papirnih zmajeva.

Pogled na sat me podsjeti da od rituala na listi čekanja stoji kafa, a da raspoloživog vremena ima dvadesetak minuta. Dok čekam da voda proključa, popravljam kosu, provjeravam da li  su zatvoreni prozori, da li sam ugasila sve aparate, uključujući i peglu, kraljicu „ne znam da li sam ugasila“ aparata. Negdje sam  pročitala duhovitu dosjetku o tome da žene znaju šta ste radili prije tri godine na današnji dan u petnaest časova i trideset minuta, ali ne znaju da li su jutros isključile peglu. Meni se to redovno dešava. Uvijek znam da li sam zaključala kuću, mada ne znam zašto još uvijek sa sobom nosim ključ kuće koja je odavno srušena i na čijim tragovima je izgrađena poslovna zgrada. Divila bih joj se da mi svaki put kad prođem pored nje iz oka ne iskoči sjećanje na našu kuću. Ispred kuće zelenilo, mali park. Crnogorično drveće i ruže posađene u krug. Jedna višnja koja nikad nije dobro rađala, a i onih nekoliko plodova koje bi nam darovala bili su gorki i sitni. Ispred kuće – popločano dvorište idealno za vožnju biciklom, ali idealno ne postoji, a u slučaju bicikl, za dokaz te teorije pobrinula se majka. Nema vožnje biciklom, možemo pasti i razbiti glavu i slomiti nogu i ko zna šta sve može da nam se desi… Majka ko majka, pokušava da preduprijedi sve nevolje, ali avaj! Život ne bi bio život i ne bi nosio orden težine da nam ne donosi slomljene noge i ruke, slomljene iluzije i slomljenu dušu, ali to dođe kasnije, kad odrastemo ili bar zakoračimo u predvorje odrastanja…
Ispred kuće vidim crno-bijelu mačku koja odavno svira harfu s anđelima i, ako je to gore iole blisko zemaljskim zakonima, sigurno joj malo nedostaje do penzije, a vidim je mladu i nedovoljno opreznu, kako leži na cesti i ne daje znake obećanja da će više ikada nahraniti svoje mačiće, koje je prijevremeno napustila, i čujem sopstveni glas, govorim baki da ode i vidi da li je mačka živa. A znam da nije, zna i baka, iako odlazi da provjeri očigledno. Otada spašavam mačke; prema crno-bijelim imam posebnu naklonost.

Kako od ovoliko slika mogu čuti šištanje vode koja je na putu da ispari i postane još jedna neuspjela kafa čiji zvuci me podsjećaju na otvoren tuš, pa mi ponovo naviru suze? Kako da objasnim suzama da to nije ono šištanje vode kada one smiju da izađu napolje? Kako od ovolikih slika mogu vidjeti poslovnu zgradu? Dođe mi da toj velikoj sjajnoj zgradi objasnim da u njenim cipelama živi jedan veliki svijet, zaključan jednog oktobarskog dana, jedne kasne, veoma plodne jeseni, kad je i višnja bila slađa nego inače, a šljive nikad veće, nikad sočnije, nikad plavetnije. Kako da objasnim sjećanju da je vrijeme da prestanemo s tim? Obećala sam mu Nomada na štiklama i gotovo je s tim, zapisaću sve, prenijeću sadržaj svog sjećanja na papir, i papir će biti vlasnik moje prošlosti. Zauzvrat ću dobiti život u sadašnjosti. Da bih ispunila svoj dio pogodbe, na putu do posla, u gradskom autobusu dvocifrenog broja,  zapisujem:

„Majka nije bila kod kuće cijeli dan. Neuobičajeno za nju. Sreća da je miran dan, puškaranje se ne čuje čak ni u daljini. Da nije tako, bila bih užasno zabrinuta. Ovako sam samo začuđena. Vratila se predveče. Prvi put poslije dugo vremena na njenom licu vidjela sam iskru, neku svjetlost u začetku. Bilo je mi drago zbog toga. Ali već sljedećeg trena radost su mi pomutile njene riječi da ćemo sutra krenuti rano ujutro, već zorom, da ćemo mnogo pješačiti i da dobro razmislim šta ću ponijeti od stvari jer se ovamo više nećemo vraćati. Rat ne jenjava. Zima kuca na vrata.  Bilo je nekoliko racionalnih rečenica kojima je majka pokušala da ublaži moju očiglednu tugu. Šta može stati na nejaka dječija pleća? Mnogo više nego što dijete pretpostavlja. Odlučih ponijeti album sa slikama, plišane igračke i nešto odjeće. Izgleda da su to bile moje dragocjenosti pošto živa bića nismo mogli ponijeti. Pas je morao ostati. Pas, običan po vjernosti, po boji, po rasi. Neobičan po tome što je bio heroj koji nas nije napustio iako je strah i nesreću mogao da osjeti prije nas. O njemu sam najmanje razmišljala, u mojoj dječijoj glavi nije bilo toliko mjesta za tugu. Sve je bilo popunjeno, i lista čekanja od nekoliko decenija bila je popunjena. Pas je došao na red tek nedavno, kada sam odlučila da napišem Nomada. Zbog bezbjednosti nisam smjela nikome da kažem za naš odlazak. Radilo se o ilegalnom prelasku granice kroz djelimično deaktivirano minsko polje, o pukoj potrebi da se spasi goli i jedini život. Bili smo bez drva na pragu zime, bez ideje gdje se nalazi moj otac, da li je živ, ako jeste, kako će se vratiti kući kad do nas može da se dođe jedino vazdušnom linijom, a on nije ptica. Da bar jeste, onda bismo i mi, njegovi potomci, bili bar poluptice, a možda bismo s jednim krilom uspjeli više nego s dvije noge. Možda bismo mogli da odletimo i donesemo malo drva za ogrev, malo po malo, cjepanicu po cjepanicu, skupili bismo do zime valjda dovoljno. Onako kao što ptice prave gnijezdo, grančicu po grančicu. Moja ljubav prema pticama dolazi iz moje ljudske nemoći. Da sam ptica, možda bih mogla nabaviti i nešto hrane, ovdje hrane više nije bilo. Zalihe su se trošile, sve rjeđe su stizali avioni koji su iznad fudbalskog  stadiona spuštali pakete humanitarne pomoći. Paketi su stizali uglavnom noću, obilježeni fluorescentnim predmetom nalik na plovak. Nakon nekoliko dana „plovak“  bi prestao da svijetli u mraku i onda je najčešće korišten kao privjesak. Ko zna kad je na redu iduće spuštanje paketa? Ko će nam to javiti i kako ćemo stići do tamo? Morala sam ćutati. Majka je bila u pravu. Shvatila sam je ozbiljno, drugačije nisam ni mogla. A istovremeno su mi bol i žal za najboljom prijateljicom pritiskali grudi. Otići ću bez pozdrava, bez objašnjenja?! Da li će me razumjeti? Je li to došla po svoje ona aždaja izdaja koja guta lijepe odnose, o kojoj su pričali odrasli? Kako ću otići tek tako? Šta je život bez onih koje voliš? Znala sam da će ona doći i narednog jutra, kao i svakog prije toga, da će donijeti samljeven ječam u čašici i da će se nadati da ćemo ga zajedno piti. Bila je to uspješna zamjena za kafu, u ritualnom smislu, za ukus odavno niko nije mario.
Uveče kasno kad su mama, brat i baka zaspali, uz plamen kandila napisala sam joj pismo čijeg se sadržaja nažalost ne mogu sjetiti. Mnogo godina nakon toga saznala sam da su sadržaj tog pisma čitali na jednoj radio-stanici i da su plakali svi. Kako je pismo dospjelo tamo nikad nisam saznala. Znam da ga je prvobitno našla osoba kojoj je i namijenjeno. Nisam otišla bez pozdrava. Nisam nikoga izdala! Za mene koja sam tek kretala put života s velikim repertoarom još neotpakovanih različitih vrsta izdaja, to je bila utjeha, koliko god mala.
Pošli smo u trenucima kada noć i dan živopisno flertuju. Iz navike ili ko zna čega zaključala sam kuću a ključ stavila u džep. Išli smo pješke, zatim traktorom. Sjećam se ljudi, njihovih lica, žene su imale marame zavijene oko glave, i gledali smo se tek ovlaš, a istovremeno i duboko. Poslije traktora ponovo je uslijedilo pješačenje, ovog puta stazom od oko jedan metar širine. Svuda okolo bile su mine. Išli smo u koloni, jedno za drugim, i ćutali. Bile su mi teške plišane igračke i razmišljala sam da li da ih bacim. Ipak, nisam. Kako da odlučim koju da bacim? Sve su bile uspomene. Baciti uspomenu u tom trenutku bio je neoprostiv grijeh. Nisam znala da će mi uspomene taj gest tako predano zadržati, i da one mene neće nikad izbaciti iz svojih skuta. Izdržala sam teret dječijeg svijeta ne sluteći da je to generalna proba za sve terete odraslog doba. Kada smo stigli, jedan od vojnika dao mi je čokoladu. Nasmijala sam mu se. Nisam znala kojoj je vojsci pripadao. Nikad nisam ni saznala. Godinama poslije toga čudila sam se zašto ljudi u zajedničkim fotografijama vojnika i djece vide propagandni kič. U mom svijetu taj prizor je imao drugačiju boju, boju crvenih višanja i sitnih i gorkih, ali živih.“

Trg Slavija – prenu me govorni aparat i označi povratak u realnost. Spakovala sam olovku i svesku u veliku torbu i ustala. Ispred mene je stajalo mnoštvo velikih i sjajnih poslovnih zgrada. Skrenuh pogled na drugu stranu. Pegla? Peglu sam isključila?
A ringlu? Kuću sam zaključala.